Betsi, Betsi, Betsi

- Ajde Slovak, samo tebe čekamo! - dovikne mu vozač minibusa kroz otvorena vrata.
- Evo, dim. Jeden dim - odgovori radnik čujnim slovačkim naglaskom. Zatim potegne dva duga dima, baci ostatak cigarete i utrči u minibus.

Sjedeći u prednjem dijelu minibusa, Vlado je promatrao taj svakojutarnji prizor. - O da. Svakoga se jutra obavezno nekoga čeka - ironično je prokomentirao svojoj maloj Betsi koja se još pospano meškoljila pored njega. Kao i uvijek, rekao je to u sebi, ne proizvodeći nikakva glasa i ne mijenjajući izraz lica.

Iz radničkog kampa, minibus je oprezno krenuo makadamom da bi se stotinjak metara dalje uključio na lokalnu prometnicu, a zatim i na državnu cestu. Uskoro međutim ponovno uspori, pa usprkos zabrani prometa skrene lijevo na odvojak. Vješto se provuče kroz taman dovoljno razmaknute barikade, pa nastavi uspinjanje odvojkom gore, prema staklenoj autocesti.

- Vidiš, - objašnjavao je Vlado detaljno - staklena cesta skoro nigdje ne dodiruje tlo. Postavili smo zato ove visoke staklene stupove da je nose. Osim toga i cijela konstrukcija ceste je isto takva. Staklena. Ali to u stvari nije pravo staklo nego jedna posebna vrsta prozirne plastike - Betsi je bez riječi promatrala ono o čemu joj je Vlado govorio. Ona, Betsi, nije nikada govorila.

Betsi je bila djevojčica. Imaginarna i toga je Vlado bio potpuno svjestan. U početku, prije nekoliko godina, Betsi je bila tek nejasna ideja, no sa vremenom Vladin um je pomno uobličio jednu malu, sitnu djevojčicu. Sitnu i za svoje godine. Vlado u stvari nije razumio što ona, Betsi, točno predstavlja u njegovom životu. Shvatljiva mu je, doduše, bila činjenica da nemati vlastitu djecu u 44-toj godini može čovjeku postati jedna ogromna gušeća rupa u prsima, ali o Betsi ipak nikada nije razmišljao kao o svojem vlastitom djetetu. Betsi je bila više kao neka djevojčica nekako dana njemu na brigu i on je tu više imao ulogu učitelja ili skrbnika. No u svakom slučaju, bilo mu je neizrecivo važno da tu malu djevojčicu nikada, baš nikada ne iznevjeri. Štogod to, pod ovakvim okolnostima, značilo.

O Betsi, naravno, nije govorio baš nikome.

Kao operater krtice, Vlado je već dugo radio za ovu građevinsku tvrtku i morao je sebi priznati da je ta tvrtka jedina stvarna konstanta u njegovom životu. Dok je većina ostalih radnika u kampu imala svoje domove negdje širom Europe, istočne Europe uglavnom, Vlado se nikada nije skrasio niti na jednom mjestu dovoljno dugo da bi ga mogao nazivati svojim. Tako da je sada već neko vrijeme, valjda napokon primiren godinama, Vlado uglavnom živio život ove tvrtke za koju radi. Putujući od gradilišta do gradilišta, iz jednog radničkog kampa u drugi.

***

Kako se popeo na autocestu, minibus je uronio u zrake jutarnjeg sunca koje se rađalo iza Učke. Mlado je sunce obasjavalo prozračnu strukturu staklene autoceste pred njima i taj je prizor na trenutak utišao uvijek prisutni žamor u minibusu. Ljudi su promatrali tu neobičnu igru svjetlosti i boje. Vlado je također nekoliko trenutaka gledao prizor u tišini - Lijepo, zar ne? - skrene pogled na Betsi pa se zadovoljno nasmiješi čudećem izrazu na njezinom dječjem licu.

Staklena cesta polazi od Trsta i spušta se duž obale, a zatim skreće i krati put kroz prekrasnu unutrašnjost Istre. Sada ju je ovdje dočekala Učka, ali kada bude završena, cesta će probiti trbuh Učke i visokim prozirnim lučnim mostom izbiti na Kvarnerski zaljev. Zatim brzo liznuti niz Cres u morsko plavetnilo i nastaviti kristalnim podvodnim tunelom do Krka. A sve to će biti tek početak njezinog putovanja obalom. Od otoka do otoka, iz jedne prirodne ljepote u drugu.

Staklenom autocestom sada se kretao samo radnički minibus. Povremeno bi se zaustavio, a iz njega bi izašla manja ili veća skupina radnika. Protegnuli bi se, na glave nabili kacige i nastavili sa poslom od prethodnog dana. Do vremena kada je ušao u okno tunela, u minibusu je, uz Vladu, ostalo tek kakvih pet ili šest ljudi, a i oni su izašli svega tridesetak metara od ulaza. Jedino su još Vlado i vozač minibusa nastavili put dalje. Još kilometar dublje u utrobu Učke.

- Evo nas - kratko reče vozač, zaustavlajući minibus pedesetak metara od krtice. - Valjda će se uskoro pojaviti i netko sa kamionom - doda cinično.
- Ajde pozdrav - pozdravi Vlado i spremi se iskočiti iz minibusa, kada ga vozač zaustavi.
- Što čujem da danas očekuješ rupu na putu?
- E da! - odgovori Vlado čudeći se sam sebi jer je gotovo bio zaboravio na to - I to rupetinu. Za nekih deset-petnaest metara. Već do ručka bi trebao otkopati do nje. Kako se čini, ova je prilično velika. Vidjet ćemo.
- Okej - vozač mahne na pozdrav - Buon lavoro!

Kao i obično, minibus će neko vrijeme pričekati osvjetljavajući Vladi put koji je trebalo prohodati. Postojala je tu naravno i nekakva privremena rasvjeta, ali tek su reflektori minibusa omogućavali koliko-toliko komotno kretanje po neravnoj stijeni koja je činila tlo tunela. A osim toga, sitnom Vladi uvijek malo prevelike zaštitne radne cipele i prevelika kaciga također nisu baš davali na okretnosti. Manjih brojeva jednostavno nije bilo.

Iz debelih ventilacijskih cijevi čuo se snažan huk svježeg zraka. Te su cijevi, baš kao i privremena rasvjeta i baš kao i betonska oplata tunela, završavale upravo ovdje gdje je stajao i minibus. Dalje nisu išle. Tamo dalje protezala se samo sirova stijena, tek tanko umotana u plašt brzostežučeg cementa. Te jedan visokonaponski električni kabel, deblji od ljudske nadlaktice, i jedno visokotlačno fleksibilno crijevo. Oni su bili tu da poje vodom i snagom 650-tonsko čudovište na kraju tunela. Automatski tunelski kopač, krticu.

Možda baš zato što mu je vlastito tijelo bilo tako sitno, Vlado bi uvijek osjetio neko uzbuđenje dok bi se kroz tro-metarski uski prolaz uvlačio u kabinu krtice. Neizbježno bi tijelom okrznuo nosive grede umišljajući pritom da osjeća njihovu snagu i čvrstinu. Jer sve na krtici bilo je golemo i moćno – izrađeno od plemenitih čelika i još snažnijih materijala. Dok bi upravljao krticom, njegova povezanost sa strojem bila bi gotovo tjelesna. Njegov mozak prekoračio bi ograničenja rođenog sitnog tijela i na neki se način uspio sasvim pretopiti u tijelo stroja uživajući u novo-stečenoj snazi. Ona, krtica, postajala bi njegovo tijelo. I to tijelo tisuću puta snažnije od bilo koje zvijeri.

A opet, usprkos svoj toj robusnoj snazi, Vlado je o krticama razmišljao jedino kao o ženskim stvorenjima. Bilo je tako sa svakom na kojoj je radio. I možda zbog svega toga, Vlado je svakoj od njih dao i žensko ime. Uvijek to isto neobično ime, Betsi.

Njegova velika Betsi. Dakako da niti to nije bilo nešto o čemu bi ikome pričao.

Pokrenuti njegovu Betsi, za Vladu je pravi mali obred. Ugodno smješten u sjedalo ovlaš je pomilovao glavni prekidač prije pritiska. Čujan udar visokonaponskog sklopnika protresao je cijelu Betsi. Upalila se vanjska rasvjeta, kao i instrumenti i monitori u kabini. Ventilatori i kompresori palili su se automatski, jedan za drugim i napokon je cijela Betsi lagano vibrirala prepuna snage. Vlado je onda pokrenuo glavni rotor, zatim i visokotlačne vodene brizgaljke, pa napokon potisnuo cijelo Betsino tijelo dvadesetak centimetara naprijed. Betsini dijamantni zubi dohvatili su planinu. Betsi je grizla stijenu.

***

- Pa dobro, gdje si ti? Trebala je isprazniti crijeva još prije pola sata - zadirkivao je Vlado vozača kamiona preko radio veze.
- Jebiga. Što joj ne obučeš pelene. - vozač prihvati šalu, da bi nekoliko sekundi kasnije dodao ozbiljnije: - Može. Puni.
Vlado istovari nekoliko kubika smrvljene stijene u kamion. Kamion se potom udalji, a Vlado nastavi sa kopanjem.

Prema sonarskim podacima, prilično velika rupa, spilja, nalazila se na putu krtice. Još nekih pola metra stijene. Nalaziti takve stvari unutar planina nije ništa neobično, ali je zato uvijek izuzetno opasno. Pukotina odnosno rasjed mogu čovjeka stajati glave i uvijek je mnogo bolje ne ljutiti planinu. Vlado je dobro znao sve te stvari, ali ovoga puta planina ga je dočekala nespremna.

Bez ikakvog upozorenja stijena je eksplodirala Betsi u lice. Eksplozija je bila strašna. Velika Betsi je cviljela u agoniji dok se udarni val širio kroz njezina rebra. Udar ju je čitavu bacio unatrag, polomio joj zube, izbio joj oči... a unutra... unutra je Vlado osjetio sve to isto - kako pucaju dijamantni noževi, kamere i reflektori na njegovoj velikoj Betsi.

Vatra. Vatra! Ne. Ipak ne. To je nešto drugo. Nije vatra. Dobro je.

Smirilo se. Vlado je provjeravao stanje krtice. Energije ima. Tresu mu se ruke. Pritisak ulja je normalan. Srce mu lupa. Betsi je još živa. Dobro je. Glavni rotor je zujao u prazno, u rupu pred sobom. Vlado ga isključi. I brizgaljke također.

Gotovo nezamislivo, ali Vlado bi se mogao okladiti da je čitavo Betsino tijelo silinom eksplozije bilo bačeno nekoliko centimetara unatrag. Gotovo nezamislivo jer Betsi se stalno, svim svojim udovima čvrsto drži za okolnu stijenu, a ni sama po sebi nije baš laka kategorija. Očigledno, eksplozija je bila strašna, a Vlado je u svemu tome prošao bez ijedne ogrebotine. Betsi, ona ga je zaštitila.

Na preostalim kamerama nije baš jasno mogao vidjeti kakvo je stanje vani. Očigledno, ispred krtice sada je zjapila praznina. Rupa/spilja bila je širom otvorena, a iz nje je dolazilo svijetlo. Čudno, čudnovato svijetlo. Intenzivno žuto-zeleno svijetlo. U prvom trenutku Vlado je bio pogrešno pomislio da se radi o vatri, no ovo sasvim sigurno nije bila vatra. Sasvim sigurno ovo nije bila niti magma. Što bi magma radila ovdje? Sve tri preostale kamere pokazivale su isti fenomen, dakle problem nije ni u kamerama. Što onda? Radioaktivni materijal? Ne. Već bi valjda bio mrtav, a i Betsin detektor je mirovao. Možda tek odsjaj Betsinih reflektora? Od čega? Zlata?

Što je dulje promatrao monitore, bivao je sve zbunjeniji. Štoviše, kako se prašina slijegala učinilo mu se da na rubovima vidi i druge nijanse boja, možda plavu i crvenu, kako povremeno titraju u moru žuto-zelene. Zagledan u sve to, nekako se prisjetio prizora kojim je jutros Učka porodila Sunce. Ova spilja ispred njega isijavala je svjetlom baš kao neka maternica u kojoj bi takav plod mogao sazrijeti.

Napokon, s obzirom da mu kamere nisu otkrivale previše detalja, Vlado je donio odluku da izađe iz Betsi i dokuči ovaj fenomen vlastitim očima.

***

Čim je otvorio vrata postao je svjestan neobičnog, ne baš ugodnog, mirisa u zraku. Na trenutak je oklijevao pomislivši kako ovaj izlazak možda i nije tako pametna ideja. Naime spilja je, prije nego se dogodila eksplozija, očigledno bila pod visokim tlakom nekog plina, a taj je lako mogao biti i otrovan. No osluhnuo je trenutak i čuo prijateljski huk ventilacijskih cijevi. Ohrabren, nastavio je dalje.

Obasjana iz pozadine, Betsi se ocrtavala kao prijeteća crna sjena, dok su oštre zrake žuto-zelenog svijetla prodirale kroz proreze. Vlado se provlačio između krtice i stjenke tunela prema prednjoj strani. Kada je napokon stigao i uspravio se, našao se uronjen u pravu poplavu svjetlosti. Nekoliko trenutaka bio je prisiljen škiljiti dok su mu se oči privikavale.

Pred njim je bila velika spilja. Suprotna strana spilje bila je udaljena desetak metara. Širina spilje bila je možda i trideset metara. Visina isto toliko. Svaki, baš svaki pedalj te spilje je svijetlio. Zidovi, dno i svod.

Ovako naslonjen na glavni rotor krtice, bez daha je promatrao veličanstvenu igru boja. Najveći dio spilje isijavao je postojano žuto-zeleno svjetlo, ali postojala su i neka područja, žarišta, iz kojih su pulsirali valovi modre i crvene boje. Povremeno, ti bi se valovi spajali pa pretakali iz jednog žarišta u drugo, a s vremena na vrijeme otvarala bi se i sasvim nova izvorišta boje. Vlado nije imao pojma što to gleda, ali što god bilo, doimalo se živim.

Miris je ovdje također bio oštriji.

Nedaleko od svojih nogu Vlado opazi komad stijene koji je bio odvaljen u eksploziji. Jedna strana stijene, očito ona koja je nekada predstavljala unutrašnju stjenku spilje, svjetlila je žuto-zelenim sjajem. Vlado se približi i čučne kako bi izbliza promotrio ovaj kamen krijesnicu.

Rukom je lagano dotaknuo izvor svjetla. Nije imalo opip stijene. Pod prstima je osjetio mlaku toplinu, te ponešto vlažan, mekan i gnjecav materijal. Slično klobuku neke gljive, pomislio je. Reagiralo je na njegov dodir pojačanim sjajem. Vlado je gledao svoju šaku dok mu se kroz prste prosijavalo intenzivno žuto-zeleno svjetlo. Gledao je tako u svoju šaku dugo. Minutu. Dvije.

- Oprostite, jeste li dobro? - začuo je nježan, ali siguran ženski glas iza svojih leđa.

Preneražen se okrenuo i ugledao vitku, uspravnu ženu možda njegove visine. Bila je obučena u jednostavnu haljinu koja joj je sezala do ispod koljena. Koliko je mogao procijeniti pod ovakvim svjetlom, mogla je imati nekih 30, 35 godina. Vlado je također primijetio da joj je haljina bila poderana na nekoliko mjesta, a kosa pomalo raščupana. Kao da je i ona sama upravo proživjela eksploziju. Izgledala je zbunjeno, ali glas joj nije bio drhtao.

Još više preneražen, Vlado je shvatio da žena ne nosi nikakvu zaštitnu odjeću. Nije imala ni kacigu ni reflektivni prsluk. Na nogama nije imala zaštitne cipele. Štoviše, bila je bosa.

- Isuse! - Vlado napokon uspije dohvatiti zraka - Što radite u tunelu! Mogli ste poginuti.

Gledali su se nekoliko sekundi. Vlado je pokušavao shvatiti odakle se stvorila ovdje.

- Bolje da odmah odemo odavde. Još bi moglo biti opasno - približio joj se i nastavio nešto tiše - Jeste li dobro? Gdje su vam cipele?.
- Dobro sam ja, ne brinite - odgovori ona potrudivši se istisnuti nekakav osmjeh - Preživjeti ću i bez cipela.
- Dođite - dohvatio ju je za nadlakticu i odlučno, ali ne grubo, poveo prema istom uskom prolazu kojim se prije i sam provukao ovamo. Uputi je da ide prva.

Dok su se tako provlačili prolazom ona okrene glavu prema njemu i uljudno se predstavi.

- Ja sam Betsi.
- Molim?
- Ja sam Betsi - ponovila je uz osmijeh.
- Vlado. Drago mi je - napokon odgovori zbunjeno.

Vlado je bio na brzinu ušao u krticu tek da isključi glavno napajanje, a potom su zajedno krenuli pješice prema izlazu tunela uzbuđeno razgovarajući o stvarima koje su im se upravo dogodile. Sve to vrijeme Vlado je osjećao krivnju jer je on imao cipele, a one ne.

***

U glavi mu je bilo potpuno bistro i bilo mu je jasno da se probudio u bolničkom krevetu. Nije se ni stigao jače uplašiti jer je odmah primijetio da se ne nalazi na odjelu za intenzivnu njegu. Nije doduše znao kako je dospio ovamo, ali se jasno sjećao eksplozije, svjetleće spilje i jedne žene. Bosonoge žene koja je za sebe tvrdila da se zove Betsi i koja je jednako tako tvrdila da nema pojma što je tamo radila ni kako se uopće tamo stvorila.

Pokušao se pridignuti, ali ga je u tom času spazila medicinska sestra i zamolila da ostane ležati dok ne stigne liječnik. Vlado joj se nije usprotivio. Ležao je neko vrijeme promatrajući sestru kako obavlja neki svoj posao, ne mogavši ne zamijetiti savršeno okruglu stražnjicu ispod napetih hlača. No sestra je ubrzo otišla, a Vlado se polako udubio u neka druga, sasvim svoja razmišljanja.

Zamišljao je svoju malu Betsi kako sjedi tu na krevetu do njega i sjajnih očiju sluša njegovu priču. A on joj je pričao o tome kako je podmukla stijena odjednom eksplodirala strašnom eksplozijom koja je čitav njegov golemi stroj bijesno bacala i lomila dok se planina tutnjeći urušavala svuda uokolo. Pa o tome kako se u posljednjem trenutku pred njim raširio tajni prolaz u zlatnu, sunčevu spilju prepunu jarkog čarobnog svijetla i u kojoj su se hipnotičkim ritmom izmjenjivale najljepše boje spektra. Ta priča koju joj je pričao bila je bogato ukrašena biranim lažima, uzbudljiva i pretjerana, ali nikada previše strašna jer je Betsi bila još malo dijete. Iz tog istog razloga nije joj ispričao niti o jednoj ženi koju je tamo susreo. Jednostavno nije znao što bi mogao reći o tome.

Napokon se pojavio liječnik, mlađi čovjek. Doimao se dobro raspoloženim. Nije gubio puno vremena. Pomoću male svjetiljke pregledao mu je zjenice i zatim mu postavio par općih «kako se osjećate» i «znate li što Vam se dogodilo» pitanja. Na kraju ga je zamolio da odu u susjednu prostoriju, gdje ih već čeka referent zaštite na radu, pa da zajedno pokušaju utvrditi što se točno dogodilo gore na gradilištu. Na spomen referenta zaštite na radu Vlado se smrknuo, ali mu se učinilo nepristojnim sada se pokušati izvući.

Referent je imao snimke nadglednih kamera sa krtice. Vlado je postojanje tih snimki bio potpuno smetnuo s uma i sada je napeto je iščekivao što će snimke pokazati.

Na snimkama se sve odvijalo upravo onako kako se Vlado i sjećao. Doduše, scene koje su kamere pokazivale nisu otkrivale mnogo, a ni kvaliteta slike nije bila baš visoka. Ipak, u jednom trenutku jedna od kamera prikazala ga je kako prilazi odlomljenom komadu stijene. Gornja strana te stijene svijetlila je istom onom žuto-zelenom svjetlošću kao i čitava unutrašnjost spilje. Čučnuo je do kamena, pa polako rukom dotaknuo svjetleće mjesto. Dugo, dugo je ostao tako, minutu, dvije, a zatim je jednostavno klonuo i više se nije micao. Ništa se drugo dalje nije događalo.

Vlado je shvatio da na snimci neće biti nikakve žene. Osjetio je razočaranje, ponajviše samim sobom.

Referent je ubrzao snimku. Moglo se vidjeti kako svjetlo spilje s vremenom polako gubi na intenzitetu. Do trenutka kada je došla spasilačka ekipa (Vlado je primijetio da su nosili plinske maske) mističnog svijetla više nije bilo. Ugasilo se. Umrlo? Scenu su osvjetljavali samo preostali Betsini reflektori.

- Ne kužim kakvo je to svjetlo bilo? - upita referent izgledajući iskreno zainteresirano.
- Ne znam - odgovori Vlado - Ni ja nisam nikada vidio nešto takvo.
- Znate, ja sam malo prije bio gore i vidio te nekakve... što ja znam... nekakve gnjecaste gomilice. - nesvjesno je rukama ocrtavao male kupolaste oblike - Ma čudno nešto. Cijela spilja je puna toga. Ima ih po svim zidovima i po svodu. A kada sam poslije gledao ove snimke, znate, skroz sam se bio iznenadio kada sam vidio da su te stvari svijetlile...

Vlado je sa zanimanjem slušao to o čemu je referent govorio. Nažalost referentovo lice odjednom se izduži i on nastavi puno službenijim tonom.

- Da. No dobro. Recite mi, kako to da ste nakon eksplozije izašli iz krtice?
- Eh... ha eto, zanimalo me što se to događa vani. Što drugo da Vam kažem.
- Ma ne kužim, dragi moj Vlado, gdje Vam je pamet bila. A što bi bilo da je u eksploziji oslobođen neki otrovniji plin? Onda se možda ne bi završilo samo na nesvjestici. Ha? Vi na to niste pomislili? Neki naši dečki su, znate, bili u tunelu kad se to dogodilo i spomenuli su dosta oštar miris. Vi niste osjetili miris?
- Ne... ovaj da. Ne znam. Osjetio sam neki miris.

I pretpostavljao je da bi ga referent mogao optužiti za nemar jer je istina da izlazak iz krtice nije bila baš najpametnija stvar. Očigledno, bio se onesvijestio pa je tvrtka morala poslati spasioce po njega. I bez obzira što Vlado nije očekivao neku kaznu, jer njegov je dugogodišnji staž sigurno imao svoju težinu, ovakav mu razgovor ipak nije bio nimalo ugodan.

- Vi naravno shvaćate da zbog tog možda i otrovnog plina, nismo mogli baš istog trena, znate, poslati spasilačku ekipu? - napomene referent u jednom trenutku nesigurnijim glasom, tobože usputno. Vlado je to registrirao.

Aha, to je dakle. Odahnuo je čim je shvatio što u stvari muči referenta. Pomirljivo je odgovorio - Ma naravno. To mi je skroz razumljivo - i suspregnuo pojavljivanje pobjedničkog osmjeha na licu. Ostatak razgovora proveo je opuštenije. Ionako mu nije bilo do dizanja tužbe protiv svoje tvrtke.

- Okej, glavno da se nije ništa strašno dogodilo. Jel' tako? - zaključi referent na kraju jednosatnog razgovora i pogledom potraži potvrdu tog svog zaključka od Vlade
- Tako je. - potvrdi Vlado i pojača odgovor širokim kimanjem glave. Referent skrene isti pogled na liječnika.
- Da, da. Naravno. - lecne se liječnik - Gospodin će već sutra ujutro izići odavde k'o nov. Još ćemo samo ujutro napraviti brzu snimku mozga. Čisto za svaki slučaj. - doda uz široki osmijeh.

Tijekom čitavog razgovora Vlado nije niti jednom spomenuo Betsi. Nijednu od njih tri.

***

Sutradan ujutro posjeli su ga u neobičan uređaj. Kažu, to je moždani skener. Glavu su mu fiksirali tako da je nije mogao micati, a zatim se mnoštvo elektroda spustilo na njegovu lubanju. Taj mu položaj sam po sebi nije bio posebno fizički neugodan, jedino što nije mogao pogledom pratiti osobe koje su se kretale po sobi i sa kojima je razgovarao. Srećom ispred njega stavili su video zaslon na kojem je mogao pratiti, pretpostavljao je, isto ono što su gledali i liječnici.

Shvaćao je da gleda aktivnost svoga vlastitog mozga. Na neki način gledao je svoje vlastite misli i to onako kako su se događale. Pod nekim drugim okolnostima, Vlado bi se sigurno pokušao malo poigrati tom slikom na zaslonu i sigurno bi pokušao vidjeti može li svjesno kontrolirati njezin izgled. Da, u normalnim okolnostima sigurno bi to pokušao, ali ovoga trenutka to Vladi uopće nije niti palo na pamet jer je ugledao nešto što ga je potpuno iznenadilo.

Ovo sam već vidio, pomisli Vlado buljeći u zaslon. Gledao je područja, žarišta, iz kojih su pulsirali valovi boje. Ti valovi bi se povremeno pretakali iz jednog žarišta u drugo, a povremeno bi se otvarala i sasvim nova obojana izvorišta. Tako hipnotički. Da, ovo sam već vidio. Gore u tunelu.

Pregled je protekao bez ikakvih problema i Vlado je bio uredno otpušten iz bolnice. Na putu prema kampu misli su mu se rojile. Razmišljao je o nekim vrlo čudnim stvarima.

Da, kao neki gigantski mozak. Ova ga je misao sada bila čitavog obuzela. Ono što je jučer vidio u tunelu stvarno je izgledalo baš tako – kao gigantski mozak. Kao da je Betsi svojim ustima zagrizla u golemi živi mozak usred planine. A Vlado je možda gledao to, što god to bilo, dok je pred njim umiralo. Gledao je tome ravno u njegove samrtne misli... i grješno se pritom divio ljepoti.

Gigantski mozak usred planine? Bože moj. Ma naravno da su planine samo stijene. Samo obične dobre stare stijene. Silicij-oksidi, vapnenci i slične stvari. Planine nisu žive i planine nemaju umove. Tako iracionalna misao se nikada nije ni trebala pojaviti u njegovoj glavi. Stvarno je smiješno na što čovjek sve pomisli. Ubiti planinu, ha ha ha.

Zatim je slijedila gotovo jednako čudna zamisao. Da nisu, kojim slučajem, one svjetleće gljive nekako same od sebe, bez posebnog razloga, srasle, ispreprele se i spojile u jedan veliki, slikoviti um. Um u boji. Te gnjecave gomilice, jeli ih tako nazvao referent? Vlado se zabavljao tom mišlju neko vrijeme, a onda mu se i to učinilo smiješnim. Što će gljivama pamet? O čemu bi to one kontemplirale tamo u onoj svojoj spilji, zatvorene unutra milijun godina? Blesavo.

Nešto kasnije, još mu je jedna ideja pala na pamet. Možda nije gledao ničiju tuđu svijest, nego tek svoju vlastitu. Možda je ono gore u tunelu bio samo uređaj poput onog u kojem je malo prije sjedio u bolnici. Neki prirodni moždani skener. Možda mu je to čitalo misli i jednostavno mu ih, u gigantskim razmjerima, prikazivalo na svjetlećim zidovima spilje.

Ali na kraju, kada su mu se misli konačno ohladile, Vlado je morao zaključiti da se kao najvjerojatnije objašnjenje nameće tek puka slučajnost. Da. Iza svega vjerojatno je stajala tek najobičnija slučajnost. To što je vidio gore u spilji mora da je samo neki prirodni fenomen koji će se kad-tad razjasniti, a koji je samo pukim slučajem tako jako nalikovao na žive slike moždanog skenera. Da, baš tako, slučajnost je jedini prihvatljivi zaključak.

Još jedino kada bi uspio shvatiti kako se u njegovu ludu glavu usadila ona žena. Niti je nalikovala ikome, niti se ponašala kao itko koga je Vlado poznavao. Niti da je Vlado ikad nekog takvog trebao, niti je o nekom takvom razmišljao. Kako se onda, do bijesa, stvorila u njegovoj glavi? Praktično jedino što se kod te žene podudaralo sa ostalim Vladinim maštarijama bilo je njezino ime. Betsi.

I da... istina... sjećanje na nju, Betsi, još je bilo tako jasno i opipljivo u njegovoj glavi da čak nije bio načisto vjeruje li uopće snimkama koje je gledao. A opet, dokazi su dokazi... Eh ta Betsi. Čudna, čudnovata je to bila maštarija.

***

Građevinari znaju da nema previše toga što može zaustaviti gradnju jedne autoceste. Mora to biti neka vrlo krupna stvar. Dakle, očito je da se unutra u tunelu nešto krupno i događalo jer Vlado već tjednima nije išao na posao. Nisu ga zvali.

No, uskoro su počele izlaziti vijesti. Više-manje debeli novinski naslovi i manje-više ekskluzivni televizijski termini. Vlado nije sasvim razumio ni što su to silicijski organizmi niti zbog čega je to otkriće tako važno i uzbudljivo. Shvatio je otprilike da se radi o nečem potpuno drugačijem od ostalog života, ali ne i zašto to dokazuje neke bitne stvari u teoriji evolucije.

Uglavnom sve što je Vlado znao o siliciju odnosilo se na stijene. U većini stijena, spekulirao je sam sa sobom, ima silicija, a unutar planine nema puno toga drugoga osim stijene. Zbog toga se povezanost stijene i tih, kako su ih nazivali, silicijskih kolonijalnih mikroorganizama, čini nekako opravdanom. Nije mu bilo jasno zašto ta riječ, silicijski, izaziva čuđenje tolikih ljudi. On je to «silicijski» pojednostavljeno shvaćao kao neku vrstu duboke veze između pronađenih mikroorganizama i stijene iz koje su rasli.

Od ostalih stvari o kojima se naširoko raspravljalo, uspio je razumjeti da je vjerojatno upravo kisik, upuhivan kroz ventilacijske cijevi, uzrokovao smrt čitave kolonije unutar nekih pola sata od proboja spilje. Kažu da je za koloniju kisik morao biti izrazito otrovan.

Shvatio je i to da je jarka svijetlost koju su mikroorganizmi proizvodili vjerojatno bila samo nusprodukt njihovog normalnog metabolizma. Snimke Betsinih video kamera na kojima se moglo vidjeti postojanje tog žuto-zelenog svijetla, neko su se vrijeme vrtjele na svim TV kanalima. Zanimljivo, onaj dio snimke na kojoj se pojavljivao on sam, nije nikada pušten u eter. Vlado nije doznao točan razlog tome, ali pretpostavljao je da je to cenzurirala njegova tvrtka. Biti će da su se bojali nekih pitanja koje bi mogli postaviti novinari ili čak ministarstvo rada.

No o onom o čemu je Vlado najviše htio doznati, o prirodi pulsirajućih valova modre i crvene svjetlosti, o tome nitko nije ništa komentirao. Ubrzo je shvatio da tome i mora biti tako jer, osim njega, jednostavno nitko nikada taj fenomen zapravo nije ni vidio. Snimke sa kamera nisu pokazivale baš puno detalja, a i kvaliteta im nije bila baš najbolja. Nažalost.

Sada je razumio da je on jedini čovjek na svijetu koji je ikada vidio koloniju živu u njenom punom, žuto-zelenom sjaju. Bio je jedini svjestan toga nečega što je kolonija radila – proizvodila igru svjetlosti i previše nalik slikama moždanog skenera. Ali, pitao se, ima li ta njegova jedinstvenost ikakvu važnost? Neko vrijeme je čak razmišljao možda nekome ispričati o stvarima koje je vidio, no u tom trenutku jednostavno nije znao kome da se obrati ni kako da počne. I tako nikada nikome živom nije baš ništa rekao.

A sada je imao i jednu novu, zanimljivu prijateljicu koja mu je okupirala misli. Do sada je već u tri kratka navrata imao prilike razgovarati sa njom. U različitim prilikama, ali uvijek nasamo.

***

Prošlo je već mjesec i pol dana od kada je ovaj minibus posljednji puta vozio radnike na gradilište. Unutra u minibusu neki su drijemali, neki razgovarali, a neki čitali novine. Vlado i njegova mala djevojčica, Betsi, jednostavno su uživali u pogledu sa staklene ceste. Prije nego što bude otvorena, površina ceste biti će namjerno malo zamućena dubokim jetkanjem da bi se omogućilo normalno odvijanje prometa. No za sada, ovako nezavršena, cesta je bila potpuno prozirna i činilo se kao da minibus lebdi desetak metara iznad tla.

To što su se radnici vratili na gradilište, značilo je da staklena cesta nastavljala prema svojem prvobitnom planu. Tamo negdje, na nekim visokim instancama, odlučeno je da spilju treba od ceste izolirati staklenim zidom, dobro je osvijetliti žuto-zelenim reflektorima i dozvoliti prilaz turistima uz pristupačnu cijenu. Na kraju krajeva, staklena cesta se i gradi ponajviše radi turističkog užitka, zar ne?

Zadnja stanica radničkog minibusa je tu, duboko u trbuhu planine Učke. Tu se iskrcao posljednji putnik. Putnik se zatim sam, pješice, uputio još dublje u tamu tunela. Bio je to sitan čovjek, čak i pomalo smiješan u toj svojoj prevelikoj obući, ali njegovoj hrabrosti se nije moglo prigovoriti. Tamo na kraju tunela, dobro skrivena u sjeni, čekala ga je gorostasna neman, čudovište iz podzemlja... a njegova maza. Da. Ona, Betsi, čekala ga je tamo. Točno tamo gdje ju je i ostavio. Jasno da se nisu usudili pomaknuti je, smiješio se Vlado, jer Betsi je svojim čeličnim rukama nosila planinu.

Kako mu je srce tuklo. Već zaliječena, Betsi je bila spremna i čekala ga je. A nije kopala dugih mjesec i pol dana. Obilazio ju je provjeravajući njezino stanje i nije izbjegavao da je dodiruje dlanovima. Primijetio je da je netko bio raščistio i proširio prolaz tako da se sada moglo vrlo komotno kretati uokolo. Sa prednje strane, ovdje sa istog onog mjesta sa kojeg je prošli puta gledao zagonetnu čaroliju svijetla i boje, nije se više puno toga moglo vidjeti. Pogled i prolazak u ostatak spilje bio je zagrađen. Vjerojatno, pomisli Vlado, da bi se spilju zaštitilo od tunelskih radova. I bolje, jer njegova Betsi takve spilje jede za doručak.

Vlado je zaključio da je sve spremno pa napokon uđe u stroj.

Betsine visokotlačne brizgaljke i njezin rotor pun zuba mrvili su stijenu. Velika se Betsi postojano probijala kroz planinu. Ako bi kada i naišla na žilaviji kamen, Vlado bi osjetio promjenu njezinog daha te bi odmah prilagodio pritisak po potrebi.

- O! dobro jutro. - začuo je jednostavan i poznat ženski glas iza svog ramena. Ovoga puta, glas ga nije pretjerano iznenadio. Okrenuo se i osmijehom pozdravio ženu.
- Bok, Betsi. - Nekako je i očekivao da će je ponovo vidjeti. Čak se i nadao tome.

Razgovarati sa tom krhkom ženom bilo je lagano i uskoro ga uopće više nije grizla savjest zbog toga. Razgovarali su kao stari znanci, a Betsina vedra osobnost mu je itekako godila.

- Dobro, a što nemaš cipele? Što hodaš ovako bosa?
- Pa... - zagledala se u svoja bosa stopala - kupi mi.
- Cipele!?
- Pa da. Nećeš valjda da hodam bosonoga. Ili? - smijala se.
- Ha ha. Dobar pokušaj. - tobože mrko je pogleda preko ramena

Kasnije, Vlado joj postavi još jedno pitanje.

- Misliš da sam poludio?
- Aha. To mi se čini kao jedino smisleno objašnjenje. - odgovori mu ona veselo, bez uvijanja. Pa odmah nadoda predviđajući njegovo slijedeće pitanje - Ali dok nitko od toga nema štete, što bi koga bilo briga.

I ova Betsi mu je ostala zauvijek i bila mu prijateljica. Često bi mu dolazila, ali samo kada bi bio sasvim sam i kada bi mogao potpuno slobodno razgovarati. Dosta često bi se ovako pridružila njemu i velikoj Betsi te bi zajedno odrađivali smjene kopajući kroz planine. Vlado je brzo naučio da ova nova Betsi uopće ne poznaje ostale dvije. Zato joj je sa zadovoljstvom pričao o njima uvijek se čudeći koliko su nju baš takve teme interesirale i zabavljale. Jednom prilikom rekla mu je zadirkujući ga: - Ha, eto, ti imaš svoje tri različite i neobične Betsi. Skoro pa dovoljno za jednu pravu ženu.

Jednu stvar Vlado si ipak nikako nije uspijevao objasniti. Ova Betsi bi ga stalno iznenađivala nekim svojim postupcima, izjavama ili čak znanjima. Često bi bila drugačija, pa čak i bolja od njega. Evo na primjer, ponekad kada bi radili zajedno, imao bi osjećaj da Betsi mnogo bolje razumije stijene od njega. Betsi je jednostavno imala nos za to, nekako je «njušila» stijenu. Vladi nikako nije bilo jasno kako jedna osoba koja je vjerojatno tek puka projekcija njegovog vlastitog uma, može u bilo čemu biti bolja od njega samog. Trebala bi imati jednaka ograničenja kao i on. Pa kako to onda ta žena razumije stijenu toliko dublje od njega?

Zbog takvih pitanja Vlado nikada nije bio sasvim načisto sa time da li je Betsina priroda uistinu od one čisto imaginarne vrste. Uvijek se pitao nemaju li oni silicijski mikroorganizmi neke prste u njezinom postojanju? Nažalost, na ta pitanja mu čak niti Betsi nije znala odgovoriti. Ponekad, u šali, zvao bi je svojom silicijskom Betsi.

O svoje tri Betsi, o toj svojoj skoro cijeloj ženi, Vlado nikada nije govorio drugima. Niti je o tome ikada govorio niti je ikada osjetio potrebu za tim.

Europa i Hrvatska grade staklenu autocestu. Prvu takve vrste. Staklena cesta vijuga hrvatskim Jadranom, od otoka do otoka. Izvija se poput života. Od događaja do događaja, iz jedne priče u drugu.

Danijel Gorupec, 2004


Back