Da ne bi, bogati!

Woosh, zooom... točka ovdje, spirala tu... dodir ovlaš i kvazar se rasvijetli punim sjajem...

Bog stvara svemir.

Usredotočen. Zadovoljan. Blago znojav i po čelu i pod pazuhom.

Veličanstvena maglina... svijetli sprud.... intergalaktičke tamne materije...

Onda ga žilavim rukama uzme vrtjeti i razvlačiti kao pekar tijesto... Bog stvara svemir iz duše, za gušt. Prostiru se galaksije i grozdovi... šire se svuda uokolo.

Dobro ga ide... i svemir se zrcali u njegovim očima...

"Što sad..." nekakva točkica oko malog sunca na rubu neke spiralne galaksije. Sva se stisnula, smežurala, posivjela, posmeđila "...koji vrag!"

Bog približi oko... Grimasa gađenja. Neki gnjus mu kvari sliku.

"Da ne bi, bogati!"... noktom malog prsta sastruže ih sa svoga Djela i otare o pregaču. A onda, širokim pokretom ruke, umoći kist najprije u plavu pa zatim u zelenu pa jednim dobro odmjerenim potezom popravi štetu.

Plavo-zelena točkica, sada sasvim zdrave boje, veselo nastavi okretanje oko svog blistavog žutog sunca.

A Bog, opijen svojim djelom, nastavi razvlačiti svemir stvarajući više mjesta za nove Ideje. Njegove vlastite.

Danijel Gorupec, 2004


Back