Dragocjeno uho

Imalo je to uho.

Makar i nije znalo da ga ima jer to mu je uho ionako bilo čitav svijet. Pa kako bi onda i moglo znati da to uho postoji. Ono je jednostavno živjelo u svojem svijetu i nije pojma imalo o nekakvom uhu. A uostalom, pojam «uho» bi mu ionako bio sasvim nepojmljiv.

Svijet buči, zvrnda, svira i pjeva na milijune načina. Ono je to najbolje znalo. Na kraju krajeva samo znati je i moglo. Pojam «moći» i pojam «znati» njemu su manje-više jedno te isto. Kažem ti, moglo je jedino znati – gotovo ništa drugo. Ruku na srce, s običnim uhom teško da bi baš i moglo puno više, čak i da je znalo da ga ima.

I bilo je sretno.

Zdravo. Pitaš me o inteligenciji? Rekao bi da je to, a vjerujem da ćeš se i ti lako složiti, poprilično rijetka i neobična biljka. Ipak, oboje znamo jedno mjesto gdje baš inteligencija neobično lako hvata korijenje – tkivo ljudskog mozga.

*

Darko je izraziti dešnjak. Generalno gledano lijeva ruka mu je nevješta i slabo koordinirana. I iako uz nešto truda svoju lijevu ruku može uvježbati kako god želi, Darko praktički uvijek koristi svoju desnu za sve neuvježbane pokrete.

Darko svira violinu – svira izvrsno. Budimo iskreni i priznajmo da iako Darko zna da mu ljevica nije bog zna što, osobno tome ne pridaje neku važnost, a kamoli da sebe smatra na ikoji način hendikepiranim... Ljudi moji, ja tu davim bez veze, a on uopće niti ne misli o tome. Na stranu, dakle, s time.

Darko ima izvrstan sluh. Toga je svjestan kao i svi njegovi frendovi i kolege studenti na akademiji. Oni mu i malo zavide - normalno. Pa korisna je stvar u sekundi pogađati tonalitete, precizno pamtite sekvence i ostale takve stvari u koje se doduše ja baš i ne kužim ali svaka cura ili dečko sa akademije će ti rado objasniti. Kada Darka pitaju kako to radi on im odgovara: «pa tak mi dođe». U stvari, ako Darko proba čisto racionalno ispitivati glazbu, uspjeh mu pada na nivo prosjeka (no dobro, malo iznad prosjeka – jer bistar je on svat).

E sad ima jedna sitnica. Neki puta Darko jednostavno nasluti stvari. Ne u smislu nekakvog Nostradamusa nego jednostavno tako – kao neko životinjsko «šesto čulo». Osjeti trenutak prije nego se nešto loše ili dobro dogodi. Ne svaki puta, ali ipak primjetno često. Čak najčešće niti ne zna što će se konkretno dogoditi, ali adrenalin nekako unaprijed bude ubrizgan u njegov krvotok. On sam nikada nije uspio jasno formulirati tu svoju sposobnost. Nije niti siguran da tu ima ičega pa se nije niti trudio. (Darko to ne zna, ali ja znam pa ću ti i otkriti da ta naizgled paranormalna sposobnost ima svoje uporište u činjenici da njegov mozak može podsvjesno analizirati neke zvukove koje normalni ljudi ne mogu.)

Većinu radnih dana Darko se vozi gradskim autobusom na faks. Pri tome obično sluša neku dobru mjuzu. Poslije faksa vrijeme mu obično nije isplanirano. Kako se zalomi. Voli se dobro naspavati pa gleda da ne ide u krevet puno iza ponoći. A kada sanja, često sanja zvukove.

*

Ono isto tako spava. Jednostavno osjeti da treba spavati. Kada spava često sanja svijet. Jasno, u snovima je svijet uvijek malo iskrivljen i prema tome zna kada spava a kada je budno. A nakon što se dobro ispava može jasnije promatrati.

«Promatrati» je naravno isto što i «slušati», ali ako možeš jedino slušati onda ionako ne trebaš oba glagola. U stvari, moglo bi biti da ti ne treba niti jedan glagol. Sami pojmovi donekle gube smisao – naime, zašto imati pojam o nečemu što je jedino moguće.

Pa je promatralo, analiziralo, memoriralo, uspoređivalo, saznavalo i znalo. To je radilo. Znanje je cilj. Znati je najviše što je moglo. I tako je ono znalo – hej ljudi, pa ono je znalo svoj svijet!

No još je puno toga trebalo doznati. Na svaki odgovor dolaze nova pitanja koja je isto tako trebalo znati, a kraja tome nije vidjelo. A nije ti ono u stvari baš niti znalo što je to «kraj» jer oduvijek je živjelo u sasvim beskrajnoj tekućoj vrpci zvukova. Eto, tako se živi ako imaš samo uho. A da je ono živjelo - o da, ono je itekako živjelo! Dabome.

Ono što se povremeno čuje o tome da je 90% ljudskog mozga neiskorišteno su gluposti. Ja ti kažem. Ali ipak jedan dio neurona mora da je neaktivan. Osim toga neke dijelove mozga možeš izolirati a da čovjek ipak i dalje koliko-toliko normalno funkcionira. A vjerojatno je i to da neki neuroni mogu obavljati i više od jedne funkcije. Siguran sam, našlo bi se tu podosta materijala – plodnog tla za našu krhku biljčicu.

*

Za Darka jutro kao i svako drugo. Truckanje u busu, slušalice na ušima i tako od semafora do semafora.

Zvuk je došao prvi, ali ovo je naravno bilo skroz novo iskustvo pa nikakvog predosjećaja nije bilo. Mnogi bi rekli i bolje, jer ništa se tu nije moglo. Kamionska kabina uletjela je u autobus. Klasičan prolazak kroz crveno. Nakon zaglušujuće buke loma stakla i metala, relativna tišina ljudskog zapomaganja. I naravno, krv i smrt.

Sudbina, sad sretna ili ne, nije htjela da Darku ostanu sjećanja na taj nemili događaj. Od snažnog udarca u glavu izgubio je svijest puno prije nego je shvatio da se išta dogodilo. Probudio se u bolnici dva dana kasnije. Kažu mu da se dobro oporavlja od operacije.

«Trajni gubitak sluha lijevog uha.»
Trajni gubitak sluha lijevog uha. Kažu da su se dobro oznojili dok su mu komadiće slušalica vadili iz lubanje. S obzirom na to koliko je udarac bio strašan on nije ni prošao tako loše – sa jednim uhom može se sasvim normalno živjeti.

Gledao je svoje suputnike, iste one koje nastojiš ne gledati u autobusu, i sasvim dobro razumio da je njegov gubitak minimalan. A, kažu, petoro ih se nije izvuklo.

Samo jedno uho. Zanemarivo prema tome što su izgubili neki drugi.

*

Jutro kao i svako drugo. Dobro se naspavalo i sad je, kao i obično nakon buđenja, s radošću promatralo taj tako dobro poznati svijet. Naravno samo naizgled se sve ponavljalo. Milijuni varijacija i poznatih i nepoznatih. Događalo se i previše toga da bi se moglo svime pozabaviti pa je biralo samo ono najzanimljivije. A ostalo možda koji drugi put.

Dobro poznati brundavo-škripavi zvuk u pozadini, a u prvom planu ritmički duboki zvuk i melodički visoki registri. Jaakoo doobroo!

Hmm... jedan poznati zvuk se probija. Istina. Tekstura tog zvuka je poznata... postaje glasniji. Nešto je ipak drugačije, možda malo drugačije revibrira. Sad mu obično glasnoća počinje padati, ali ovaj put... zanimljivo. A onda zvuk kakav nikada prije nije promatralo...

...nije bilo sigurno da li se probudilo. Vjerojatnije je sanjalo. Ali opet, kako da zna. Problem je bio taj što je njegov svijet nestao. Ničega nije bilo. Ako ničega nema kako onda znaš da si budan. A opet, nikada nije sanjalo ovakvo što – kako bi i moglo sanjati nešto za što nije niti znalo da postoji.

Ako je to takvo mjesto, kako je nastalo? I možda još važnije, kada će prestati? Promatralo je to mjesto, ali tu baš i nije bilo puno toga za promatrati. Ništa se naročito nije moglo zaključiti. Moglo se samo znati da takvo mjesto postoji i to je sve. A i to je bilo zaključilo vrlo brzo.

Čekalo je. Ništa. Crno. Tišina.

Sjećaš se onih crteža iz šarenih knjiga i udžbenika na kojima su prikazana tzv. «specijalizirana područja» u mozgu. Takvo što - to uglavnom ne postoji. Mogli bi sada pitati nekog stručnjaka da nam to bolje rastumači, ali izgleda da su barem apstraktnije moždane funkcije nekako više distribuirani nego lokalni fenomen. Doduše, sigurno da zato što su osjetilni i motorički živci spojeni na neka konkretna mjesta u mozgu neki njegovi dijelovi imaju bolje predispozicije za određene uloge, ali ne bi se začudio da, barem teoretski, svaki komad moždanog tkiva može raditi bilo što – naravno, pod uvjetom da je taj komad dovoljno velik.

*

Darko se nadao da će uskoro nastaviti starim stazama. Nije se međutim dogodilo tako.

Iz nepoznatog razloga hvatali su ga napadaji straha, beznađa i tuge. I tako mjesecima. Nije mu bilo jasno zašto ne može ponovno početi uživati u životu kao prije. Već je, barem po svome laičkom uvjerenju, odavno trebao preboljeti proživljenu traumu čijeg se, zamisli ironije, najgoreg dijela u stvari nije niti sjećao.

Tek nakon mnogo mjeseci patnje odlučio se na posjet psihijatru. Napredak po Darkovom mišljenju nezadovoljavajući. Vrijeme je prolazilo.

Znajući za dobiveni snažan udarac u glavu slali su ga na EEG, MR mozga i ostale stvari. Pa su i pronašli nešto – izgledalo je kao da jedan dio Darkovog mozga, u blizini mjesta udarca ponekad širi neuobičajene električne valove. Također, taj dio mozga bi u isto vrijeme lučio neke kemijske supstance koje mora da su djelovale na čitav Darkov mozak. Naravno da «taj dio» o kojem govorim u stvari ne predstavlja neko posebno strogo lokalizirano područje kako sam ja to ovdje zbog jednostavnosti opisao.

Darko je dobio lijekove koji su djelovali onako kako i trebaju djelovati – relativno dobro.

I to je uglavnom bilo to. Darko je funkcionirao dobro. Mogao se sam brinuti za sebe, ostvariti relativno uspješnu karijeru. I sve to uz povremene napadaje depresije koje bi većim dijelom uspješno potiskivao lijekovima.

I to je to, mislio je i Darko. Nije otišlo samo uho nego je ozlijeđen i mozak koji sada ne radi više kako treba pa mu valja piti lijekove da bi njegovu funkciju održavao što bliže ravnoteži. No jedno je racionalno sagledavati situaciju, a drugo je tu istu situaciju živjeti. Darku od takvog razmišljanja zapravo i nije bilo lakše.

Darko je doživio duboku starost. Kako je stario i on i njegov mozak tako su i napadaji slabili, ali nikada nisu potpuno prestali.

*

Moglo je iz memorije vaditi stvari koje su bile, analizirati ih i uspoređivati. Ali znalo je da pamćenje i nije baš precizan izvor podataka, a i da s vremenom ostaje sve manje od njega. Stvarno se trudilo zaokupiti zanimljivim poslovima, ali bol se nije dala suspregnuti – bilo je dovoljno samo promotriti tamnu tišinu uokolo.

Da je znalo što je kazna možda bi to tako shvatilo pa bi mu bilo lakše. Da je znalo što je smrt možda bi znalo što da čeka. Ovako je samo čekalo.

I nema razloga da se negdje u izoliranom kutku tvog mozga ne pojavi još jedna svijest. Jedna samostalna i možda sasvim osebujna osoba.
Ako imaš sreće nećeš niti znati da ono postoji. A ako nemaš sreće onda ćeš možda ponekad morati dijeliti svoje tijelo sa time. A onda će te možda smjestiti u posebnu ustanovu, svezati te i govoriti ti da si lud. A ti uopće nisi takav – to je ono drugo koje hoće svoja normalna ljudska prava. Jer i ono je ljudsko biće.

Danijel Gorupec, 2005


Back