Kafić!

(kraj malih naroda)

Kraj je radnog vremena i Josipa završava sa poslom. Bankarska službenica, 33 godine. Visoka, crnokosa, tanka u struku. Danas je Josipa dobila povišicu plaće pa je red da se to proslavi. Zato poziva svoju najbolju kolegicu, Mariju, u obližnji kafić. Također mobitelom zove Gogu, dobru prijateljicu iz školskih dana «Ajd' dovuci dupe, stara. Ja plaćam!». Josipa na brzinu u glavi izračuna – oko 70 do 90 kuna, sve skupa je ne bi smijelo koštati više.

Josipa je nerotkinja.

Kao i obićno kada uđu u kafić, najviše pogleda prilijepi se za Mariju. Plavuša kao iz časopisa. 31-godišnjakinja, tek trunku pretankih usnica, tek trunku premalih grudi... Marija je nerotkinja.

Ali i Josipa također dobro odrađuje svoje – zgodna je i plijeni pažnju. Nije joj nikakav problem postići da dečki plate cugu kada, i ako, to ona poželi... Ali ne sada. Sada ove dvije curke ne zanimaju dečki.

No dobro, ovo je kafić pa Josipa ipak pazi da se pristojno isprsi. U odnosu na kolegicu, njezine su grudi jasno bolje. Dobila ih je sa četrnaest, a sada su joj... ona je nerotkinja.

Nerotkinja.

Posjedale su i naručile svaka svoje. Ostavile su i mjesto za Gogu. Cerekaju se i pričaju, često uglas i upadajući jedna drugoj u riječ onako kako to već žene najbolje znaju. A onda dolazi i Goga i priključuje se... Goga nerotkinja.

«... eee, koji idiot...» cerekala se Josipa, a onda doda «... za razliku od Tomislava»
«Uuu!» Goga i Marija spremno prihvate promjenu teme. «Dobar mali! Treblo bi ga trošiti»
«Je» složi se Josipa kroz smijeh «drago mi je što ga je mama rodila».

Uh.

Uh.

Rodila ga. Majka ga rodila. Čudna, čudnovata neka žena. Možda ludo hrabra? A možda tek žena koja nije imala izbora.

Ponekad, Josipin primozak vrišti «Ne, ne. Nisi hrabra!». A Josipin mozak je smiruje «Ali imaš izbora, mala. Ti imaš izbora.» Njezin mozak obrazlaže «Takva si. Jednostavno, takva je tvoja priroda. Što je onda tu loše?» A primozak, tiho, sanjarski, sebi u bradu dodaje «Možda jednog dana napokon dođe netko sa bespogovornim zahtijevom i tako preuzme naše breme.»

Biti savršena majka. Onako, kao iz časopisa. Strašno. Jezovito. Demonski. Zato Josipa bira... ona bira... još malo pričekati.

Nerotkinja po izboru.

Da.

Da.

Taj danak koji svi plaćamo. Danak u krvi.

***

Dok Josipa opušteno razgovara u ugodnom društvu, unutra u njenoj utrobi spremno je novo jajašce. Noćas, tako je odlučila, prespavati će kod svog dečka. Nakon što ugase svijetla, ona će voditi ljubav s njim odgovorno pazeći da pritom ne naprave kakvu glupost. Jajašce, odnosno ono što od njega ostane, će svoje mjesto naći u smeću ili kanalizaciji.

Nije kraj.

Josipa i njezine dvije prijateljice nisu jedine klijentice kafića. Malo podalje za stolom, sama, u modernom poslovnom kostimu, sjedi prekrasna žena. Mobitelom vodi vrlo ozbiljan razgovor. Zove se Nataša i ima 38 godina. U Natašinoj utrobi nema jajašaca. Samo jalova praznina. Nataša je nerotkinja, ali ne više po izboru. Bojim se da bi Nataša mogla i umrijeti sama.

Još nije kraj.

U kutu kafića, pored prozora, nalazi se stolić. Na stolić, sasvim uz njegov rub, postavljen je manji lonac sa zemljom u koji je usađena ukrasna biljka, cvijet. Cvijet zalijevaju i on raste. Ništa što cvijet radi nije pogrešno. Ništa što radi nije suprotno njegovoj prirodi. Dapače, sve radi baš onako kako jedan cvijet i treba. Ono okreće listove prema prozoru i pruža ih u nadi da će dohvatiti još malo više svjetla. Što je tu loše? Ali cvijet ne zna ništa o fizici, statici i ravnoteži. Mnogo prije nego što njegovi listovi dosegnu prozorsko staklo, statička ravnoteža će biti narušena, a lonac iz kojeg cvijet raste prevaliti će se preko ruba i pasti dolje. U tamu.

Kraj.

Danijel Gorupec, 2007


Back