Koncept bolesti, koncept ponosa

Vozim Ladu Nivu šumskim putevima brdovitog Gorskog Kotara. Ove šume moj su ured i moj dom jer ja sam, silom prilika, nešto poput lovočuvara. Specijalnog lovočuvara. Na taj me je položaj još prije devet mjeseci hitnom uredbom postavila država. Desno od mene, oslonjena na suvozačko sjedalo, nalazi se moja puška – nije sačmarica. Cijev puške iznutra ima spiralni rez. To je policijsko oružje. To je puška za ljude.

Poput izmaglice straha jedna se tiha riječ, riječ-šapat, povlači ovim brdima. Vukodlak. Gnječi duše brđana svojim ledenim prstima. I njezina goropadna sestra, riječ-uzvik, također čeka u magli. Vukodlak! Bojni poklik mržnje koji prijeti istrjebljenjem čitave vučje populacije ove naše države. Ne čudim se ja brđanima na takvoj nepromišljenosti jer vrlo dobro znam koliko je strah plodan u gomili. Strah je demon koji se hrani množinom. No ljudi u panici odveć su smrtonosni, neselektivno smrtonosni, da bi ih se moglo ostavljati bez kontrole. Netko mora čuvati i vukove.

Ja osobno bojim se izbezumljene rulje više nego vukodlaka... a vidio sam vukodlaka. I mogu reći da je prizor u najmanju ruku uznemirujući.

*

Kao i svakoga dana, automobilom obilazim svoje područje. Povremeno se zaustavljam, izlazim, provjeravam. Tražim znakove. U svih ovih devet mjeseci niti jednom nisam pronašao ikakvog traga, ali to naravno ne znači nužno da na mojem području nije bilo zaraze. Područje je veliko. Na njemu su četiri veća sela (ovo, veća, valja uzeti uvjetno), a također ima i usamljenih kuća raštrkanih po divljini. U nekima od njih još žive ljudi. Tu, na mojem području, živi i jedan vučji čopor – relativno brojan, rekao bih, čak šest vukova. Sasvim slučajno znam gdje im je trenutno brlog pošto sam prije desetak dana jednostavno bio nabasao na njega. O lokaciji nisam rekao nikome jer ih tako najbolje štitim. A imaju i štence, siguran sam u to.

Oko podneva zapištala je motorola.

- Hej, Dejane, čuješ li me? Mislim da sam nešto našao – bio je to glas Lovre Radotića, lokalnog lovočuvara.
- Čujem te. Reci.
- Našao sam lešinu. Truplo vuka. Zaklan je... mislim da ga nisu ljudi. Ja sam dolje u Markojevom klancu. Dolaziš? Vidjet ćeš auto parkiran uz put.
- Jesi išta dirao?
- Nisam ništa
- Nemoj ništa dirati. Ja dolazim za petnaest minuta.

Okrenuo sam Ladu i nagazio. Zaklani vuk je loša vijest sama po sebi, ali to još uvijek nije trebalo značiti zarazu. Ne bi bilo nečuveno da je neki vuk samotnjak zalutao na područje lokalnog čopora pa je onda, jadan, takvu «nesmotrenost» platio glavom. Sivko tu nije trpio konkurenciju. Osim toga, vuka je mogao ubiti i medvjed, pa čak i čovjek. Iako bi se čovjek vjerojatno poslužio puškom. Ljudi ne kolju. Barem obično ne.

Čuli ste za bjesnoću? I bolest o kojoj govorim ima sličnu kliničku sliku, samo još nešto goru. Goru utoliko što vukodlačja groznica tjera svoju žrtvu, životinju ili čovjeka, na bezumna, groteskna ubijanja. Tjera svoju žrtvu da kolje i da loče tuđu krv. Kao gonjeno zlom, to će opsjednuto biće žeđati baš za krvlju svojih bližnjih, preferabilno svojeg roda. A na samom kraju, vukodlačja groznica neizostavno će ubiti i svojeg domaćina, to nesretno biće koje je zaposjela. Učiniti će to u agoniji boli i bez velike žurbe... vukodlačjoj groznici nema lijeka.

Vukodlačja groznica je, za mene, zabranjeni naziv te bolesti i ne služim se njime u javnosti. Doduše, svi komercijalni mediji ga obilato koriste, očigledno neopterećeni ikakvom odgovornošću, a smišljaju i još gora imena. Valjda vjeruju da je širenje straha dobro za njihov posao – itekako im zamjeram. U javnosti uvijek koristim sterilno, znanstveno ime ove bolesti.

Napokon pronalazim Radotićev automobil, Ladu identičnu mojoj. Parkiram do nje i primjećujem da Radotić sjedi unutra, u svom automobilu. Izlazi kada i ja. Uznemiren je, vidim mu na licu. Steže remen puške, lovačke sačmarice.

- Ovuda - pokazuje mi i kreće prvi - Dosta je razderano, ali sigurno je lešina vuka. Mislim da ga nisu ubili ljudi.

Ovu posljednju rečenicu izgovorio je sa tjeskobom. Znam da bi njemu bilo puno draže da ga jesu ubili ljudi. On misli da bi se sa ljudima lakše nosio, barem lakše nego sa tom novom, tajanstvenom i strašnom bolesti. Meni su pak obje te mogućnosti podjednako neugodne.

- Vjerojatno je - govorim mu - neki vuk samotnjak zalutao pa ga je Sivkov čopor zatukao.
- Da - zastaje na trenutak i okreće se prema meni pogleda punog olakšanja - Da. To bi moglo biti. Da, da - shvaćam da na tu mogućnost do sada nije niti pomislio.

Nakon stotinjak metara dolazimo do lešine. Uistinu mnogo krvi i vučjih tragova u blatu. Samo vučjih, zaključujem dakle da nije medvjed. Ovog ovdje vuka je očito rastrgao drugi vuk, bilo jedan bilo više njih. Nažalost, ne mogu utvrditi koliko je točno vukova bilo ovdje.

- Lovro, vrati se do automobila i donesi rukavice i vreću. I knjigu. - bio sam glup što sve to nisam odmah ponio sa sobom. Radotić samo stoji.
- Ajde! - potaknem ga i on ode.

U međuvremenu pronalazim nekakav štap i njime okrećem glavu lešine. Primjećujem poznatu bijelu mrlju na desnom uhu. Sranje, to ne sluti na dobro... a onda je nešto šušnulo. Učini mi se da vidim pokret u grmlju. Bacam štap iz ruke i hvatam se puške. Sva su mi čula i svi mišići napeti. Usmjerim cijev prema jednom grmu. Ništa. Pa prema drugom. Ništa.

Polako se saginjem ne ispuštajući grmlje iz vida, osluškujući kao radar. Dohvaćam opet onaj štap i bacam ga prema grmu. Ništa, apsolutno ništa. Učinilo mi se. Napetost popušta i zamjenjuje je lagana drhtavica. Okrećem se i uz olakšanje primjećujem da me Radotić nije mogao vidjeti ovako uspaničarenog. I bolje, iako osobno smatram da je poneki individualni trenutak panike sasvim različita pojava od iracionalnog straha koji tjera bezumnu gomilu, a zbog čega ja ovdje pokušavam držati neki autoritet.

Još slabim rukama listam knjigu koju je donio Radotić... evo je. Lešina pred nama je definitivno mala Kike, omega iz Sivkovog čopora. Ima istu onakvu bijelu mrlju na desnom uhu. I Radotić to isto shvaća; gledamo se zabrinuto. Koliko je nama poznato, nijedan drugi čopor nije u zadnje vrijeme prolazio ovim područjem što znači da postoji opravdana sumnja da je Kike ubio lokalni vuk. Vuk iz njenog čopora. Netko njenog roda. Vuk možda bolestan od groznice. Vukodlak.

Kike smo strpali u vreću. Radotić će je odvesti u grad na analizu, a ja se spuštam za njim do obližnjeg sela i razmišljam što mi je sada najpametnije uraditi. Procedura svakako zahtijeva da ljude upozorim na moguću pojavu bolesti. S druge strane, treba nekako izbjeći paniku. Dva oprečna zahtijeva.

Sjećam se kada sam prvi i jedini puta vidio vukodlaka. Odveli su nas u bolnicu, na zarazni odjel. Preko usta i nosa su nam vezali masku, filtar za disanje, jer tada se još nije znalo da se bolest prenosi jedino ugrizom, krvlju i slinom. Pacijent se nalazio u izoliranoj sobi. Za krevet je bio sapet remenima. Bio je potpuno gol i izrazito mršav. Mišići su mu se grčili i napinjali. Koliko se sjećam, niti jedne sekunde nije se smirio ili opustio, a mjesta gdje su remeni obujmljivali njegove udove bila su crvena od krvi. Ne vjerujem da je mogao potpuno kontrolirati svoje tijelo, ali definitivno je bio svjestan našeg prisustva. Dizao je glavu i buljio u nas prodornim pogledom... i škljocao je zubima.

Ne, te zube neću nikada zaboraviti. Bolest mu je potpuno izobličila lice. Mislim da nije mogao zatvoriti usne zbog čega su mu zubi uvijek bili vidljivi. Zubno meso se povuklo, degradiralo pa su mu okrvavljeni zubi izgledali gotovo duplo dulji nego u zdrava čovjeka. Tim je zubima rezao kroz zrak, prema nama. O da, sada znam koliko je bio žedan naše krvi.

Pokazali su nam nešto. Liječnik je uzeo čašu obične vode i uputio se prema pacijentu. Vukodlak se izbezumio. Panični strah izbijao je iz njegovih očiju, lica i čitavog tijela. Napinjao je remene u pokušaju da se odmakne još koji centimetar. Dok sam ga tako gledao, shvatio sam da bi to biće, kada bi imalo dovoljno snage, rado polomilo vlastite ruke samo da što dalje pobjegne od te proklete čaše vode. No liječnik se ubrzo povukao. Ovo je bilo samo za demonstraciju. I to kakvu demonstraciju... hidrofobija, bjesnoća na kvadrat.

Daleko od toga da vukodlak nije bio žedan. U stvari, žeđ ga je razdirala. Sve njegove misli i sva njegova žudnja bila je usmjerena samo jednom cilju – da se napoji. Samo što voda nije dolazila u obzir. Voda bi mu donijela jedino nerazumnu bol, a možda i smrt. Postojala je jedna jedina tvar koju je mogao gutati bez bolnih grčeva. Topla, slana krv. Krv sastava što sličnijeg njegovoj vlastitoj. Takva mu je mirisala.

Vukodlak je umro nepuna dva dana kasnije. Da, prvo je pao u komu, a par sati kasnije i umro. Tada sam, čitajući njegov bolesnički karton, doznao da mu je ime bilo Ivica. Jednostavno i svakodnevno ime, Ivica. Vidio sam njegovu obitelj i tek sam onda prvi put o njemu razmišljao kao o nesretnom, bolesnom čovjeku, a ne kao o nekoj mahnitoj zvijeri. Sada mislim da me je možda upravo to kasno osvještenje navelo da se danas bavim ovim poslom.

*

Kada sam stigao u selo bilo je već 14 sati. Zatražio sam da se ljudi okupe u kavani, jedinoj u mjestu, a djeca su taj moj poziv brzo pronijela od kuće do kuće. Na kraju se okupilo petnaestak ljudi. Svi su bili muškarci.

- Slušajte me svi - započeo sam - Vaš Lovro je otišao u grad. Poslao sam ga da na institut odnese lešinu vuka koju smo našli gore u šumi... - odmah sam osjetio napetost i nervozu u zraku.
- Slušajte, nema mjesta panici. Vjerojatno nije ništa značajno. Ipak, hoću vas zamoliti...
- Vukovi su zvijeri. Samo je štete od njih - prekine me netko
- Slušajte...
- Trebalo ih je sve pobiti - nadoda netko drugi
- Mir
- Treba ubit' krvoloka!
- Mir!! - proderem se najglasnije što mogu. Uspjelo je, žamor je utihnuo.
- Hoću da pazite što radite. Ne prilazite divljim životinjama. Ne puštajte djecu samu van sela. Svoje pse i druge životinje zatvorite ili vežite. Ne želim da lutaju uokolo - nabrajao sam mjere predostrožnosti. Ljudi su nijemo slušali, ali u njihovim očima vidio sam strah pred kojim su se moje riječi povlačile u ništavilo.
- Ponavljam da se radi samo o preventivnim mjerama. Vjerojatno se ništa opasno ne događa... i želim da o tome obavijestite sve mještane.

Ljudi su se razišli, a ja sam ostao razmišljati što raditi dalje. Ovako, činilo mi se najbolje pričekati dan, možda dva, dok ne stignu rezultati analize Kikeina trupla.

Ali negdje oko 16 sati toga dana stigla je najstravičnija moguća vijest. Nikola Šatrak je nestao, a truplo njegove majke pronađeno je u njihovom domu – iskasapljeno. Bože. Poznavao sam ih oboje. Živjeli su u samotnoj kući podalje od sela i bilo je normalno da ih se ne vidi i po nekoliko dana. Netko je, očito nakon mog govora u kafiću, pošao do njih da im prenese vijesti i naišao na stravičan prizor.

Srećom, policija je došla brzo. Bilo ih je i gore na mjestu događaja i ovdje dolje u selu. Ispitivali su ljude i radili zapisnike što sam smatrao dobrim jer je seljane trebalo okupirati nekim poslom. Bolje i to nego da izmišljaju gluposti. Ja osobno nisam imao namjeru otići do kuće Šatrakovih. Jedino sam nazvao patologa koji je radio na slučaju i koji mi je bio dobar prijatelj.

-Kako ti izgleda? - upitao sam ga sa strepnjom.
-Izgleda - rekao mi je - izgleda baš onako... To su ljudski ugrizi.

Oko 19 sati, ljudi su se spontano počeli okupljati u središtu sela. Bili su nabrušeni, a neki od njih su i otvoreno pokazivali oružje. Najčešće su spominjali tu jednu riječ, riječ-uzvik – vukodlak! I nisu puno marili za logiku i argumente, potpuno zaboravljajući da je Nikola Šatrak njihov sumještanin, poznanik i prijatelj. S vremenom prikupljalo ih se sve više, a demon straha, dobro hranjen, jačao je među njima. Zbog svega toga napokon sam nazvao načelnika policije i predložio uvođenje policijskog sata u selu. On se složio.

Tako je policija potjerala ljude kućama, ovoga puta srećom na vrijeme. Selo je sada bilo sablasno mirno. Kroz prozor sam gledao kako tri čovjeka u policijskim uniformama patroliraju selom dok je mjesec izlazio. Zamišljao sam jezu u njihovim očima. Tiha sestrica, riječ-šapat, sigurno se već uvukla među njih jer i oni su, naravno, bili čuli sve ono o čemu su govorili ljudi. Nadao sam se samo da njihova nervoza neće doći glave nekog nediscipliniranog seljana koji je baš odlučio ne poštovati nametnutu zabranu kretanja.

*

Minute su prolazile, a meni je sve teže bilo ne raditi ništa. Bilo je glupo i danas, nakon što se devet mjeseci ništa nije događalo, samo sjediti ovdje u gostinjskoj sobi iznad kafića. Tako sam napokon, u noći oko 22 sata, iskoristio svoje policijske povlastice, izašao iz kuće, sjeo u Ladu i zaputio se u šumu. Krenuo sam prema vučjem brlogu niti sam točno ne znajući što bi tamo imao raditi. Ako ništa drugo, možda uspijem doznati koliko se zaraza proširila na moje vukove.

Ladom se ne može baš blizu pa mi je trebalo prehodati još skoro kilometar. Srećom, puno sam puta već prije prošao ovuda, također noću, jer od kada sam nabasao na brlog koristio sam svaki slobodni trenutak da potajice promatram vukove. Sa sobom sam nosio snažnu baterijsku svjetiljku i svoju pušku sa opremom za noćno ciljanje. Jasno da sam se bojao mogućeg susreta sa vukodlakom. Znao sam za čak dva vukodlaka na ovom području. Jednog vučjeg, koji je zaklao Kike, i jednog ljudskog koji je zaklao svoju majku – Nikolu Šatraka. Ipak, odlučio sam ignorirati strah jer razuman čovjek, za razliku od gomile, to može. Oba ta vukodlaka je vjerojatno već dokrajčila njihova vlastita bolest.

Smjestio sam se na svojem mjestu za promatranje i čekao. Vučji brlog se nalazio nekih četvrt kilometara dalje, preko male čistine. Ugasio sam baterijsku svjetiljku. Bila je mjesečina i mogao sam dobro vidjeti i bez opreme za noćno promatranje. Prvih pola sata, sat, nije se ništa događalo. A onda su se pojavili vukovi. Vukovi na mjesečini.

Među njima odmah sam prepoznao Sivka. Ponosni Sivko je najkrupniji vuk kojeg sam ikada vidio. Ponosni alfa mužjak od možda čitavih 50 kilograma. Primijetio sam da Sivko, sa još druga dva vuka kruži oko četvrtog. Taj četvrti, gledao sam, polako je napredovao točno u smjeru brloga. Hodao je nekako asimetrično, zgrčeno. Zubima je škljocao zrakom i ja sam ubrzo shvatio da gledam vukodlaka. Noćnu moru i nas ljudi, ali i njih, vukova.

Odjednom, iz smjera brloga dotrči još jedan vuk i pridruži se plesu oko vukodlaka. Vjerojatno dadilja koja je čuvala štence. I onda shvatim što se događa. Vukodlak je žedan, žeđ ga razdire. Ovako slab, vukodlak ne može dohvatiti niti jednog od odraslih vukova, ali može štence. Štenci su njegov cilj. Da, i vukovi to sigurno razumiju, ali zašto ga onda ne napadaju? Zašto samo kruže oko njega? Svaki od tih vukova mogao bi sa lakoćom zaklati tu ruševnu, bolesnu jedinku. Tog bijednog vukodlaka.

Razmišljam u čudu... da li je moguće da se vukovi boje zaraze? Da li je moguće da shvaćaju taj mehanizam, koncept zarazne bolesti? Malu Kike je, vjerujem, rastrgao upravo ovaj vukodlak dok je još bio dovoljno snažan. Sada to više ne može ponoviti, ali taj isti vukodlak i dalje im svima prijeti još gorim usudom. Naime onaj koji se usudi napasti ga, izići će iz dvoboja možda tek ogreben, ali dočekati će ga sudbina daleko gora od puke nasilne smrti – zlosretna sudbina vukodlaka. Zato se i pitam da li je moguće da vukovi razumiju mehanizam zarazne bolesti. Ipak, ne bih to baš glasno tvrdio jer vukovi su samo životinje. Mora da od vukodlaka zaziru jednostavno zbog nesavladive gadljivosti koju osjećaju prema tom izobličenom bolesnom stvoru koji prijeti da im proždere štence.

Namještam pušku na naslon, nišanim i okidam. Vukodlak pada kao pokošen, a ostali se vukovi razbježe na sve strane. Nepunu minutu kasnije ponovno se okupljaju oko lešine, ali niti sada joj ne prilaze blizu nego drže razmak. To je dobro, lakne mi, ne bi htio da pokupe zarazu dirajući truplo. Minutu, dvije kasnije dadilja ponovno otrči u smjeru brloga, a još dva druga vuka nestanu u šumi. Ostao je samo Sivko – Sivko me gleda. Bulji u mene nekoliko trenutaka. Shvaćam da sam pucnjem otkrio svoj položaj. A zatim i Sivko nestaje u šumi.

Definitivno moram pokupiti vukodlakovo truplo. Ostane li ovdje biti će izvor zaraze. Moram se vratiti do automobila po vreću i rukavice. Naravno, ako želim doći do trupla morati ću se jako približiti vučjem brlogu, ali vukova se ne bojim. Ne zdravih vukova. Čak i ako se pojave negdje u blizini, biti će dovoljan samo pucanj u zrak pa da rastjeram čitav čopor.

Ponoć je. Otvaram prtljažnik Lade i vješam baterijsku svjetiljku na vrata. Uzimam vreću i rukavice. Razmišljam da li mi još nešto treba. Napokon podižem ruku da zalupim vrata kada me strahovit udarac u desni bok baca u stranu. Ostajem bez zraka. Spotičem se o neki korijen i padam na leđa. Nisam izgubio svijest, ali tijelo mi je u grču. Ne mogu se pomaknuti. Dva metra od mene, kraj mojeg automobila, stoji vukodlak. Bulji u mene.

Lice mu je groteskno izobličeno. Vidim mu zube; drži ih otvorene. Jasna je žeđ u njegovim očima. Obasjan je baterijskom svjetiljkom što se njiše na vratima.

- Nikola! - napokon dolazim do zraka. Prekasno. Vukodlak već skače na mene, a meni grč i dalje ne dopušta da se pomaknem. Odjednom nešto veliko preskače moju glavu i u zraku se silovito sudara sa vukodlakom. Oba tijela udaraju u automobil, a zatim padaju na tlo. Nekoliko sekundi hrvaju su se na tlu, a onda se sve umiri. U nevjerici gledam u kako je Sivko zario svoje krupne očnjake u vukodlakov vrat. Ne pušta.

Uspijevam ustati, dohvatiti pušku. Čekam. Sivko napokon pušta svoju žrtvu. Okreće glavu prema meni, polako. Vidim ranu iznad njegovog oka. To je ljudski ugriz, Sivko je ugrižen.

Očekujem da će Sivko sada nestati u šumi. Ali ne, Sivko se primakne dva koraka i legne na tlo do mene. Gleda me i tiho cvili. Ne razumijem. Što si to napravio, Sivko? Što to sada radiš? Ali onda mi se učini da sam sve potpuno shvatio. Sivko je vratio uslugu, višestruko. Zbog nečega, ponosa ili čega, odlučio ju je platiti svojim životom. Podižem cijev i nišanim u Sivkovu glavu. Bang! Sivko je mrtav... siguran sam da sam ga ispravno razumio. I ja bi vjerojatno radije odabrao trenutačnu smrt nego sudbinu vukodlaka.

Imam ljudsko truplo pred sobom, Nikolino, pa zovem policiju.

*

Nakon mjesec dana karantene vratio sam se svojem poslu – kao heroj. To je valjda dobro jer olakšava držanje autoriteta pred uspaničenom ruljom. Sada na mojem području živi mali čopor od tri vuka koji itekako treba zaštitu i od ljudi i od opakih bolesti. Ali čopor ima i dva mala, živa i zdrava štenca pa mislim da će opstati. A što se bolesti tiče, kažu mi da su cjepiva već u fazi testiranja.

O stvarima koje su se dogodile one noći punog mjeseca sada razmišljam uz oprez i sumnju. Vukovi su ipak samo životinje i nisu sposobne za apstraktne mentalne koncepte. Zato ću se uvijek pitati da li sam ispravno shvatio posljednju želju sivog vuka koji mi je spasio život. Možda je ta njegova želja postojala jedino u mojoj glavi, a ja sam je umislio da sebi olakšam ono što bi ionako morao uraditi. Onaj «bang» mi još zvoni u ušima.

Danijel Gorupec, 2007


Back