Teve Ossett i Glavica Luka

U glavi Tevea Ossetta zamisao se rodila nakon što je pročitao članak o keritu. A pisalo je da je tvrtka DusPontes pronašla dosad najčvršći materijal i da su već krenule pripreme za njegovu masovnu proizvodnju. Pa dobro, Teve poznaje neke ljude iz DusPontesa pa će se raspitati. Na kraju krajeva već su mu dosadili svi ti razni preleti oko Zemlje na razne maštovite načine koje su ljudi poput njega, pa i on sam, poduzimali. Vrijeme je za nešto novo.

Tako je Teve Ossett, uz pomoć svojih inženjera osmislio «Glavicu Luka» - njegovo najnovije vozilo. Dao mu je to neobično ime zbog slojevite unutarnje strukture koju će vozilo imati kada bude sagrađeno.

Pa su prionuli na izgradnju. Teveov je najvažniji posao bio održavati entuzijazam svoje ekipe, uglavnom dobrovoljaca, a također i pronaći izdašne sponzore. Teve Ossett je po svim mjerilima bio bogat čovjek, ali bogat ne postaješ ako trošiš više nego što je potrebno. Bolje je da drugi troše umjesto tebe. Srećom, pronaći sponzore njemu i nije bilo posebno teško jer poznavao je prave ljude na pravim mjestima. Iskoristimo onda odmah ovu priliku da zahvalimo najvažnijim među sponzorima: tvrtkama DusPontes, LaxoMithLine i Estingouse.

Izgradnja je dobro napredovala sve do trenutka kada je neki ljigavi novinar primijetio da unutarnja struktura Glavice Luka jako podsjeća na bombu. Atomsku bombu. Digla se tolika galama da čak i oni koji su htjeli nisu mogli čuti Tevea kako vrišti «NE MOŽE NIKAKO EKSPLODIRATI!!!» Sponzori su stalno prijetili da će se morati povući zbog negativnog javnog mijenja i Teve je izgubio mnogo kila živaca prije nego je stvar, sa dvije godine zakašnjenja, napokon bila gotova.

Kada je bila završena Glavica Luka je bila savršena kugla, promjera četiri metra bez ikakvih detalja na svojoj vanjskoj površini. Jasno, tu su bila majušna vrata kroz koja će se Teve provući u svoje vozilo, ali kada se vrata jednom zalupe površina Glavice Luka biti će glatka i jednoobrazna. Toplina će nakon toga ubrzo zataliti vrata i stopiti ih sa ostatkom oplate.

Prvi sloj Glavice Luka bila je boja, obična boja koju je Teve postavio da bi stvar izgledala lijepo novinarskim kamerama. Ta boja će izgorjeti na samom početku putovanja. Zatim je slijedilo dva i pol centimetra kerita. Taj kerit će služiti kao vanjski habajući sloj, a također će služiti kao posuda za rastopljeni uran.

Uran se nalazi u slijedećem sloju. Debljine pola metra, ujedno čini i daleko najveći udio u masi čitavog vozila. U tu ljusku debljine samo pola metra Estingouseovi inženjeri uspjeli su koncentrično smjestiti čak dva nuklearna reaktora međusobno odijeljena pet centimetara debelom ljuskom od kerita. Teve će moći odvojeno upravljati snagom i unutarnjeg i vanjskog reaktora pa čak štoviše i pojedinim njihovim zonama. Kada bude u punom pogonu temperatura će biti tolika da će uran biti rastopljen, ali cijevi i strukture od kerita će izdržati. Sama ideja da sjedi u srcu nuklearnog reaktora bila je uzbudljiva Teveu Ossettu.

Još dublje, povezan keritnim strukturama sa vanjskom opnama nalazi se glavni oklop – skoro pola metra debeli keritni plašt dizajniran da podnese tisuće atmosfera pritiska i štiti jedinog putnika od golemih sila koje će gnječiti Glavicu Luka. Dobra stvar taj kerit. Lagan, čvrst, temperaturno otporan. Čitava je keritna struktura Glavice Luka predstavljala jednu golemu molekulu sastavljenu uglavnom od ugljikovih atoma. DusPonts je koristio postupak analogan vulkaniziranju gume.

Ispod keritnog oklopa bilo je dva i pol centimetra vakuuma da štiti od topline, a zatim još centimetar i pol oklopa protiv radioaktivnog zračenja. Nije puno ostalo za Teveovu nastambu. Tek nešto preko metra i pol u promjeru za Tevea, zrak, vodu, instrumente, baterije i naročiti klima uređaj.

Kada je isprobao sjedalicu na kojoj će tijekom putovanja sjediti Teve je ostao zapanjen njezinom udobnošću. Napravljena posebno po mjeri za njegovo tijelo, savršeno ga je podupirala. Ali i morala je biti takva jer će na toj stolici Teve bez prestanka sjediti četrdeset dana. Četrdeset dana u zatvorenoj metalnoj prostoriji bez prozora tek toliko velikoj da se može malo promeškoljiti u sjedalici. Teveu i njegovoj ekipi bilo je jasno da to niti jedan čovjek ne bi mogao izdržati pa čak niti sam očeličeni Teve Ossett. Rješenje je ponudila tvrtka LaxoMithLine.

Kemičari i biolozi u LaxoMithLineu uspjeli su smućkati takav koktel droga koji će Teveu omogućiti da ostvari ono što je naumio. Te droge omogućiti će njegovom tijelu i umu da izvrše nadljudski zadatak i da se nakon četrdeset dana potpuno oporave. Iako su neke od primijenjenih droga bile razvijane za vojne primjene, Teve je ustvari želio drugačije djelovanje od onog kojeg vojska obično traži za svoje vojnike. Teve je želio svoj mozak usporiti čineći tako da mu subjektivno vrijeme protiče brže. Uostalom, tamo kuda putuje sve se događa vrlo sporo i nema potrebe za munjevitim reakcijama.

Još par riječi o tzv. osnovnim biološkim funkcijama. Hranjive tvari pomiješane su sa vodom koje će Teve piti, nikakvu krutu hranu neće unositi, a i crijeva će mu biti propisno ispražnjena prije polaska. Urin će odlagati u za to pripremljene vrećice. Neće toga biti tako puno s obzirom da će mu metabolizam biti donekle usporen drogama. Neminovno će opasno smršaviti, ali Teveu Ossettu to ne bi bilo prvi put.

Pri ruci će se nalaziti ampula sa otrovom za slučaj da nešto pođe krivo.

I tako je došao taj dan. Vrijeme nad čitavim Tihim oceanom je bilo mirno i brod je krenuo na otvoreno more noseći sa sobom Tevea Ossetta i njegovu Glavicu Luka.

U odabrano vrijeme na odabranom mjestu Teve Ossett mahnuo je kamerama a zatim su mu njegovi suradnici i prijatelji pomogli da se zavuče u vozilo. Brižljivo su zatvorili vrata koja se više neće otvarati. Uskoro je brodska dizalica, započela spuštanje kugle u oceanske dubine. Kabel brodske dizalice, zakačen za kuku zalijepljenu na površinu Glavice Luka, bez problema je nosio 500 tona teško vozilo – i sam taj kabel od ugljikovih vlakana dugačak 10 kilometara bio je svojevrsno čudo tehnologije.

Glavica Luka pažljivo je položena na bazaltno oceansko dno devet i pol kilometara ispod morske površine, a kabel dizalice je odspojen i povučen na površinu. Ljepilo koje je držalo kuku izgorjet će čim se oplata dovoljno zagrije pa će i kuka otpasti ponovo čineći Glavicu Luka savršenom sferom.

Teve Ossett je sada bio sam. Vezu sa ostatkom ekipe nije imao. Povećao je snagu vanjskog reaktora u onoj zoni koje je dodirivalo dno oceana. Trebalo je više od jednog sata da se stijena ispod kugle počne topiti zračeći crveno svijetlo u vječnu tamu oceanskog dna. Morska voda pritisnuta na gotovo tisuću atmosfera ključala je brzo odnoseći toplinu iz rastopljene stijene, ali reaktor je bio sasvim dovoljne snage da se nosi sa time. Unutra, klima uređaj radio je sa oko četvrt instalirane snage pumpajući toplinu iz Teveove jazbine u glavni keritni oklop.

Glavica Luka polako je tonula u rastopljeno morsko dno, a Teve je uključivao sve veći i veći dio reaktora. Jednom kada potpuno uroni u bazalt biti će mnogo lakše jer morska voda više neće odnositi toliko topline.

Trebalo je gotovo deset sati da se rastaljeni bazalt zatvori nad njime. Iako se unutra u njegovoj nastambi nije zbila nikakva promjena instrumenti su mu rekli da je morsko dno sada iznad njega. Osjećaj samoće bio je potpun.

Svoju okolinu promatrao je na ekranu ultrazvučnog uređaja. Kao šišmiš. Drugi važan instrument bio je manometar – upravo prelazi tisuću atmosfera pritiska. Dobra stvar taj kerit.

Bazalt kroz koji je Glavica Luka tonula ipak nije bio tako homogen kao što su se Teve i njegova ekipa nadali. Često je trebalo podešavati snagu pojedinih zona reaktora da spriječi preveliko naginjanje vozila. No uskoro je i za to stekao osjećaj i više mu nije predstavljalo veći problem.

Tonuo je sporo. Oko deset metara na sat. Nije mala stvar rastaliti 150 kubika stijenja svakog sata i njegov je reaktor radio na maksimalnoj nazivnoj snazi od kakvih 2GW. Hvala Bogu, za sada je radio bez greške. Doduše nuklearni reaktor i nije pretjerano složeni uređaj ako si spreman zanemariti uobičajene sigurnosne sustave.

Tom brzinom trebat će mu planiranih dvadeset dana da dođe do svog cilja koji je ležao gotovo pet kilometara ispod morskog dna. Cilj mu je bio zemljin plašt. Teve Ossett će ga samo malo okrznuti i odmah zatim izaći, ali ipak povijest će ga pamtiti kao prvog čovjeka koji je uronio u gnjecavu masu zemljinog plašta tamo dolje ispod Mohorovičićevog diskontinuiteta.

Devetog dana instrumenti su zabilježili dubinu od 12 tisuća metara ispod morske površine. Teve je shvatio da se nalazi dublje nego što je itko ikad bio. I bilo mu je drago. Gore na površini vjerojatno uspijevaju pratiti njegovu dubinu osluškujući svojim preciznim i skupim detektorima rad njegovog ultrazvučnog skenera. Isključio je skener na deset sekundi zatim ga ponovo uključio na deset sekundi i tako još dva puta. Bio je to dogovoreni znak da je još živ. Teve Ossett si je čestitao jer su gore vjerojatno zapisivali u knjige da je upravo on prvi čovjek koji se spustio na 12 kilometara ispod površine mora.

U stvari nije bilo lako uprijeti prstom u neki određeni trenutak kada je napustio zemljinu koru i uronio u zemljin plašt. Iako je ta granica relativno oštra kada se usporedi sa promjerom planeta, njegova brzina putovanja bila je tako beznačajna da ju je prelazio danima. No sada se sasvim sigurno nalazio tu – uronjen u zemljin plašt četiri i pol kilometara ispod morskog dna i četrnaest kilometara ispod površine mora. Naravno da su bili odabrali upravo ovo mjesto gdje je zemljina kora najtanja, a opet dovoljno stabilna.

Sada je tonuo brže, skoro petnaest metara svaki sat, a kazaljka manometra postojano je napredovala prema crvenom području. Ultrazvučni skener pokazivao mu je krajolik oko Glavice Luka. Goleme gromade stijena, velike poput planina, „plutale“ su uronjene u zemljin plašt. Prema dolje beskonačno duboko gotovo homogeno more polu-rastopljene stijene i željeza, a gore iznad njega Pacifička tektonska ploča. Kitila se hrbtovima i brazdama i sa svoje donje strane. Teve je zamišljao Pacifičku ploču kako nosi čitav ocean i kako sve to skupa pritišče malu, užarenu Glavicu Luka.

Dvadeseti dan. Manometar je prešao tri tisuće atmosfera. Došlo je vrijeme za povratak. Povratak je u stvari bio mnogo kompliciraniji i zamršeniji dio njihovog poduhvata. Do sada je Glavica Luka tonula jer je bila veće gustoće od okolnog stijenja. Sada će uraditi isto ono što i podmornica radi kada želi izroniti – Glavica Luka će smanjiti svoju gustoću. (Inače, Teve je, vjerojatno zbog njezina oblika, pilotiranje Glavicom Luka u svojim mislima najčešće uspoređivao sa letenjem balonom iako je znao da je analogija sa podmornicom u stvari bolji primjer.)

Uključio je vanjski reaktor na maksimum. Ideja je bila brzo podići temperaturu vanjskog reaktora toliko da se rastopi, točnije dezintegrira, sama vanjska keritna oplata. Deblja keritna ljuska koja dijeli unutarnji i vanjski reaktor također će biti većim dijelom „otopljena“, ali morala bi izdržati. Jedan sat kasnije vanjska oplata je popustila i oko 230 tona rastopljenog urana i drugih materijala iscurilo je u okolni prostor. Pametni Estingousouvi inženjeri konstruirali su vanjsku keritnu oplatu tako da se čitava potpuno raspadne jednom kada popusti, poput temperiranog stakla.

Oslobođena suvišnog sala Glavica Luka, odnosno ono što je od nje ostalo, počela je uspon. Teve Ossett se samo nadao da je keritna ljuska koja je prije dijelila reaktore, a sada je služila kao nova vanjska oplata još dovoljno čvrsta da posluži do izranjanja. Radili su oni stotine puta te simulacije na računalu, ali što su simulacije drugo nego samo simulacije.

Dva dana kasnije postao je svjestan manjeg problema. Glavica Luka ipak nije izranjala onako brzo kako su to predvidjeli. Istina, čak i ovako ne bi trebalo biti većih problema. Vjerojatno će zakasniti dva do tri dana sa izranjanjem. Ono što je njegov boravak ograničavalo na maksimalno 45 dana bile su baterije. Baterije su bile nužne za pokretanje klima uređaja i nakon što se one istroše jedino pravo rješenje bi bilo samo brzo djelovanje ampule sa otrovom.

Teve je stoga isključio sve električne potrošače koji nisu bili apsolutno nužni. Ultrazvučni skener je palio svakih nekoliko sati na par desetaka sekundi tek da umiri ljude koji su osluškivali na površini. U neku ruku bilo mu je i drago što nije sve proteklo glatko. Ipak je to pionirski poduhvat, a pionirski poduhvati zvuče romantičnije ako se ljudi malo i oznoje.

Četrdeset drugi dan, sa dva dana zakašnjenja od plana, Glavica Luka zakucala je na oceansko dno i to sa donje strane. Ponovno je oceanska voda bila ta koja je priječila potpuno rastapanje površinske stijene no za sada se Teve nije niti trudio oko toga. Čekao je dogovoreni znak da je sve spremno za njegovo izranjanje.

Kada ga je njegova ekipa napokon precizno locirala te na mjesto izranjanja postavila svu potrebnu opremu poslala mu je očekivani signal. Teve ga je očitao na ultrazvučnom skeneru. Sada ili nikada rekao je sam sebi iako će se u stvari sve odigravati relativno sporo.

Uključio je reaktor na maksimum. Trideset minuta kasnije njegov je klima uređaj već radio maksimalnim kapacitetom pumpajući toplinu u šest tona teški glavni keritni oklop. U normalnim uvjetima ta bi se ta toplina dalje širila prema hladnijim vanjskim područjima, ali sada je bila uhvaćena u stupicu. Super-ugrijani reaktor oko glavnog oklopa topio ga je centimetar po centimetar i bilo je esencijalno da vanjska oplata popusti što prije.

Oko Glavice Luka bazenčić rastopljenog bazalta rastao je u promjeru, a ocean iznad morskog dna je ključao. Napokon je popustila i kora oceanskog dna i u tami se na njemu pojave šare crveno-žute lave.

Gonjena uzgonom Glavica Luka odozdo je pritiskala raspucalo morsko dno i čak ga uspjela podići za nekoliko centimetara. Teve međutim nije smanjivao snagu reaktora. Čekao je da popusti vanjska oplata. To se na kraju i dogodilo, nakon što je reaktor već sat i pol radio maksimalnom snagom. Popustila je odjednom cijela i sada se unutarnji keritni oklop našao plutati u 130 tona žitkog urana. Teški uran je odmah počeo polako tonuti, a lagana keritna jezgra Glavice Luka probila je koru i na trenutak se pojavila kao malo usijano sunce na dnu tamnog oceana.

Nekoliko manjih kontroliranih eksplozija koje je Teveova ekipa namjerno prouzročila da oslobodi Glavicu Luka adhezivnih sila rastopljenog bazalta zatekle su Tevea nespremnog. Usporen drogama, nije mogao pratiti brze događaje još od kada je prije desetak sekundi popustila keritna vanjska oplata. Sada je sve bilo u rukama njegovih ljudi, a on je samo ironično zaključio da ne bi volio biti u koži podmorničara kada po njima padaju dubinske bombe.

Oslobođena teškog urana Glavica Luka bila je lakša od vode i krenula je na posljednjih devet i pol kilometara puta prema površini. Ulovili su je mrežom tik prije nego je izronila i odmah je uvukli u oklopljeni kontejner. Nitko ne želi držati skoro dvadeset tona tešku radioaktivnu kuglu na slobodi.

Izvući Tevea Ossetta iz tridesetak centimetara debele keritne kugle bio je gotovo dvodnevni posao. Kerit se keritom izbija - dobra stvar taj kerit.

Tražio je da mu se donese ogledalo prije nego što je pristao ispuzati kroz rupu. Pobjedonosno se smiješio novinarima i mislio si «evo vam, nije eksplodirala, majku vam vašu paničarsku»

Danijel Gorupec, 2005


Back