Tri prekrasna jesenja dana

Starac se zadovoljno smiješio gaseći televizor nakon odgledanih večernjih vijesti. Sada uistinu više nisu rijetkost dani u kojima jednostavno nema loših vijesti. A dobre vijesti, razmišljao je, dolaze kao melem na ljudsku dušu rahleći i hraneći tlo iz kojeg opet i opet buja ljudska dobrota... Protegnuo se započinjući svoju starački polaganu rutinu odlaska na počinak. Kao i često pred spavanje, u mislima mu je oživjelo sjećanje na ona tri dana, baš njegova tri dana, kojima niti tri desetljeća nisu uspjela izblijedjeti boje, mirise i zvukove. Tko zna, maštao je uz skrivenu nadu, možda su baš to bila tri najvažnija dana u svačijem životu.

*

Kolica su bila puna već neko vrijeme, ali Vlado je i dalje samo stajao oslonjen na njih i uživao u toplini jesenjeg sunca na svome licu. Zagledao se u modru daljinu, u onu neuhvatljivu liniju horizonta gdje more napokon dodiruje nebo. Može biti da su i godine prošle od kada je posljednji puta uspio ovako otključati svoja čula i jednostavno pustiti da ih preplavi ljepota jednog savršenog predvečerja. I baš je prava šteta, pomislio je, tek u predvečerje primijetiti ovako prekrasan dan. Možda ga se, eto, moglo provesti i nekako drugačije.

Bešumni elektromotor nije remetio popodnevni spokoj dok je Vlado vodio tovarna kolica jasno ocrtanim putem prema moru. Ocrtanim tolikim prijašnjim prolascima tih istih kotača. Zatim su nastavili samim morem popevši se na pontonsku stazu koja se protezala još gotovo kilometar prema pučini, prema neuhvatljivom modrom horizontu. No Vlado se zaustavio već kod prvog kompleksa bazena sa tovljenom tunom. Tu je na trenutak oklijevao jer je znao da će nakon pritiska prekidača nestati sva ova čarolija tišine.

Uzdahne, pa pokrene pumpe.

A pumpe su zazujale neugodno glasno i u narednih dvadesetak sekundi iz kolica izbacile na kilogram točnu količinu hranjive smjese u bazene. A ni tuna, naravno, nije ostala dužna. More se u bazenima svo uspjenilo dok se riba međusobno borila oko zalogaja.... Ove današnje hibridne sorte, razmišljao je Vlado rutinirano obavljajući posao, to je uvijek gladno. Nikada tuni ne manjka teka. I hvala Bogu da je tako jer skupo plaćaš kvalitetnu riblju mlađ rasplodnim tvrtkama... Kako se dan bližio kraju, Vlado je obišao sve bazene, jedan po jedan, i u svaki ubacio točno određenu količinu i vrstu hranjive smjese, poštujući pravila struke.

Stanoviti zlaćani odbljesak primijetio je tu na zadnjem bazenu. Prvo je pretpostavio da mu to voda samo reflektira zrake sunca koje je tamo daleko na horizontu upravo dodirnulo more. No uskoro mu se učinilo izglednijim da nečeg stvarno ima unutra u njegovom bazenu sa tovljenom tunom. Riba se još uvijek pomamno hranila pa nije bilo lako razaznati detalje. Ipak, ovako napola zainteresiran, ostao je promatrati još koju minutu.

I stvarno, još je nekoliko puta ugledao taj zlatni odsjaj. Tako je, na jednoj od tuna. Odnosno barem na jednoj, jer teško je međusobno raspoznati tune kad su sve iste kao jaje jajetu. Barem bi iste trebale biti. Da se nije kakav komad metala zakačio za jednu? No hranjenje se uskoro utišalo i riba se povukla dublje, a da Vlado nije uspio odgonetnuti ovu zagonetku.

Kako stvari stoje, baš ovaj ovdje kompleks bazena trebati će isprazniti već prekosutra. Nakon četiri mjeseca tovljenja, tuna u njemu dosegla je standardnih 45 kilograma i sada je najbolje vrijeme za njezino vađenje. Zbog toga će za prekosutra Vlado morati unajmiti još nekoliko radnika. U njegovom tunogojilištu vađenje tune je svaka tri tjedna, a većinu ostalih dana Vlado i njegovi strojevi sasvim su dovoljni da i sami stvari drže pod kontrolom.

Bilo kako bilo, već je prošlo 19 sati i bolje da se odmah vrati ukoliko želi stići na večernje vijesti. Možda se, razmišljao je dok se vraćao na obalu, u mlađi koju je kupio greškom našla i neka zalutala tuna žutih peraja. No teško da bi jedna od njih preživjela sve do sada, a još je manje vjerojatno da bi neka od divljih žutoperih tuna zalutala u njegov bazen. Nažalost, puno je vjerojatnije da se radi o nekoj kožnoj bolesti, a to bi, dva dana prije vađenja, moglo biti baš neugodno.

Tamo na liniji horizonta sunce je potpuno uronilo u more. Vlado je parkirao prazna kolica na njihovo mjesto, tik do skladišta hrane, i sa zadovoljstvom ustvrdio da je stigao na vrijeme. Ponekad, ali ne danas, Vlado bi na neki način bio ozlojeđen time što toliko insistira na gledanju večernjih vijesti, bilo onih lokalnih bilo onih iz svijeta. Nekako je licemjerno misliti za sebe da si tako važan čovjek, kada je očito da to nisi.

*

Vlado ne doručkuje, ali tuna bome da. I to odmah čim izađe sunce. Ponovno su se puna tovarna kolica zaputila pontonskom stazom koja vodi prema horizontu. Iznimno, ovoga je jutra Vlado na kolica utovario i električni harpun.

Tuna... surova je i nekako hladna riba ta tuna. Vlado je nerijetko zamišljao kako bi bilo umjesto tuna toviti na primjer svinje. U njegovoj je glavi postojala neka romantična slika zadovoljnih debeljuškastih svinja i jednako tako zaokruženog svinjara koji prepoznaje svaku od njih. Prijateljski ih pljeska po boku i sa svakom pogovori. Naravno da je znao kako moderno svinjogojstvo nema baš nikakve veze sa tom njegovom antiknom vizijom jer svinje se danas, baš kao i tune, cijene jedino u tonama mesa za preradu. A opet, ove njegove tune nekako su miljama hladnije i od takvih svinja. A onda opet, trenutno se tuna mnogo bolje prodaje.

I tako je sat vremena kasnije i posljednji bazen došao na red za doručak. Prije nego li je pritisnuo prekidač za ispumpavanje hrane, Vlado je svrnuo pogled na bazen. Nije primijetio ništa neobično. Tuna se naravno nalazila dublje dolje, nevidljiva u mutnoj vodi, a što je najvažnije, nije bilo mrtve ribe koja pluta na površini.

Ali čim je započelo hranjenje odmah ju je ugledao. Nepogrešivo. Ona njegova tuna od jučer. U stvari, iznenađenje koje je doživio bilo je gotovo šokantno. Ribu je sada bilo vrlo lako raspoznati jer se bitno razlikovala od svih ostalih. Nije to više bila samo nekakva mrlja žute boje. O ne! Sve peraje, veći dio glave, škrge kao i neki dijelovi trupa poprimili su sada tu zlatnu boju. O da! Baš zlatnu. Zlatno je najbolji opis. To su žive iskrice kakvima plemeniti metal svjetluca na sunčevu svjetlu.

Sekunde su prolazile i Vlado je shvatio da u ruci drži harpun. Primakao se na bolju poziciju i opet zastao. Teleskopski harpun ima na kraju trometarskog karbonskog štapa dva šiljka koje treba spretno i sretno zabosti u ribu. Barem toliko da joj probije ljusku i kožu, a zatim struja čini ostalo... Ali Vlado je oklijevao propitujući samog sebe o ispravnosti svoje nakane. Opet je promatrao zlatnu ribu, sada više razumom, više analitički. Gledao je kako se hrani i gura i natječe oko zalogaja sa ostalim tunama. Ni po čemu drugačija, niti po čemu bolja ni lošija... ali zlatna. Baš zlatna.

Stojeći tako sa harpunom u ruci, odjednom je shvatio da neće ubiti ovu ribu. Neće zabiti ove šiljke u nju. Nije to bila bolesna tuna, nego prije neka mutacija ili nešto takvo - sam vrag će znati. Ono što je Vlado sigurno znao bilo je da neće ubiti ovu ribu.

Hranjenje je završilo i riba se povukla u dubine do kojih sunce ne dopire svojim zrakama. Vlado se sada vratio na obalu, a ovu svoju zlatnu tunu više neće vidjeti sve do večeras. Inače, plan je bio večeras posljednji puta nahraniti ribe u tom bazenu. Sutra ujutro za njih nema doručka, a sutra navečer već će biti složene u ledenim hladnjačama tvornice za preradu.

*

Dok se zlatnocrveno sunce lagano spuštalo prema horizontu, Vlado je utovarivao hranu u tovarna kolica i razmišljao o još jednom prekrasnom danu koji upravo prolazi. Dva prekrasna dana jedan za drugim. Istina, i ovaj današnji proveo je radeći sasvim uobičajene poslove, ali je barem osjećaj pritom bio donekle drugačiji. Valjda zbog uzbuđenja, zaključio je.

Ovoga puta, znatno odstupivši od rutine, odlučio je prihranu započeti od najdaljeg bazena prema najbližem i to jednostavno zato jer je bio nestrpljiv što prije provjeriti jednu teoriju. Tako je odmah odvezao kolica s hranom skroz do posljednjeg bazena i čim se njegova tuna pojavila, dobio je i potvrdu te svoje teorije. Tuna je sada bila potpuno zlatna kako je i očekivao.

Promatrao ju je s mirom dok se hranila. Učinilo mu se i pomalo smiješnim sve to. Naime, već desetak godina ribolov, osim onog sportskog, gotovo niti ne postoji i praktično se sva konzumna riba uzgaja u ribogojilištima. Zato valjda nikoga niti ne treba čuditi što su tradicionalne zlatne ribice danas zamijenjene tovljenim zlatnim tunama. Valjda ovako izgleda njihova moderna, evoluirana verzija – mrcina od dobrih 45 kila.

Stigao je na vrijeme za večernje vijesti. Ovo je bio jedan od onih dana kada bi se prisjetio svog oporog razmišljanja o večernjim vijestima i nevažnim ljudima. Pitao se da li se ikada ikome prije dogodilo da uzgoji zlatnu tunu? Jasno da to čovjeka neće učiniti važnim, ali ga može učiniti na neki način jedinstvenim. Što isto tako nije za odbaciti.

Te večeri valjalo je ranije leći jer sutra je isporuka robe. Ipak je prije spavanja potražio na internetu štogod o zlatnim tunama. Kako nije našao ništa, Vlado je zaspao zadovoljan.

*

Ustao je prije izlaska sunca, tek se razdanjivalo. Napunio je tovarna kolica hranjivom smjesom, te uzeo harpun, lopatu, omču i mrežu. Odvezao se tamo prema pučini, do posljednjeg bazena. More je bilo mirno, poput ulja.

Harpun je podesio na najmanje, tek dovoljno da nakratko ošamuti tovljenu tunu standardne veličine. Zagrabio je punu lopatu smjese za prihranu tuna i ubacio je u bazen. Bez obzira što im je poslužena mnogo manju količina hrane nego inače, tuna je reagirala uobičajeno gladno. U trenu je površina bazena uzavrijela od ribljih tijela, a među njima tiskalo se i jedno zlatno.

Vlado ovoga puta nije oklijevao. Čim mu se ukazala prva prilika dotaknuo je šiljcima njezin hrbat pazeći da tek minimalno zagrebe zlatnu kožu. Pogođeno udarom struje, riblje tijelo se prvo zgrčilo, a trenutak nakon toga beživotno opustilo prevrnuvši se na bok. Sada je trebalo djelovati brzo jer je u bazenu još uvijek vladao metež hranjenja. Omču na štapu spretno je nataknuo oko ribljeg repa, a zatim je ribu polako privukao do ruba bazena. Drugom rukom podvukao je mrežu ispod nje i dobro stegnuo. Tuna je sada bila potpuno obavijena mrežom.

Slijedio je fizički dio posla. Potrebna je sva čovjekova snaga da se ribu od 45 kila digne iz vode. Izvukao ju je prvo na ponton, a zatim podigao i na tovarna kolica. Trebalo ju je odvesti samo nekoliko metara dalje – samo nekoliko metara do beskrajnog mora.

Sunce je izlazilo dok je Vlado je raspetljavao mrežu oko zlatne ribe. Njezina je koža nestvarno blistala pod sunčevim zrakama iako je na dodir bila jednako hladna i skliska kao i koža bilo koje druge tune.

No, eto – rekao je Vlado lagano pljeskajući zlatnu ribu po boku – poživjeti ćeš ti meni i koji dan dulje od ovih ostalih.

Iznenada se povratila iz šoka i počela snažno pracakati boreći se za zrak, za život. Vlado ju je gurnuo rukama i zlatna je riba skliznula u more. Brzo je zaronila u dubinu i više je nikada nije vidio.

*

Bio je ovo naporan dan, razmišljao je Vlado zadovoljno dok je pripremao tovarna kolica za večernju prihranu. Danas su izvukli gotovo trideset tona tune. Pristojna berba - čak i nešto više nego što je bio računao. Čim završi sa poslom, još će samo pogledati večernje vijesti, a onda će se umoran skljokati se u krevet... Podigao je pogled u modru daljinu, tamo u onu daleku liniju horizonta gdje more napokon dodiruje nebo. Kako se samo ljeskala zlatom. Ovo je bio još jedan prekrasan, uistinu nestvarno prekrasan dan. Štoviše, već treći u nizu.

O zlatnoj je tuni odlučio za sada šutjeti. Ne bi mu vjerovali. Osim toga, namjerno pustiti hibridnu vrstu u slobodni okoliš i nije pohvalan čin.

Slijedećeg dana sa zanimanjem je pogledao vijesti. Dan kasnije kupio je i novine. A nastavio je tako i još nekoliko narednih dana. Naravno, malo je bilo vjerojatno da će netko negdje u tome golemom moru susresti ili čak uloviti zlatnu ribu. Vijesti su šutjele o njegovoj tuni.

Jasno, Vlado je znao sve o tovnim tunama. Znao je da industrijska tuna u divljini neće pronaći dovoljno hrane za život. A kad bi kojim slučajem hrane i bilo dovoljno, tovna tuna nastavila bi rasti sve dok je ne bi ubila vlastita veličina... ali nikada ne znaš. Ipak je ona jedna sasvim posebna riba. Ponekad bi Vlado samog sebe nasmijavao umišljajući pola tone tešku i uvijek gladnu zlatnu ribicu kako harači oceanima svijeta.

A onda, tjednima nakon svega što se dogodilo, postao je svjestan određenih promjena. Nisu te promijene bile nimalo očigledne, a opet bile su gotovo zastrašujuće u svojem opsegu i svojoj dubini. I svaki naredni dan, nakon pročitanih novina ili odgledanih večernjih vijesti, Vlado je bivao sve uvjereniji da je promjena opipljiva. Sve vijesti, bez obzira bile one lokalne ili iz svijeta, postajale su nekako bolje. Nijansu po nijansu. Jednostavno je bilo više dobrih vijesti nego prije. Tek mjesecima kasnije te iste vijesti počele su prenositi i prve slabašne glasove drugih ljudi koji su tvrdili da primjećuju isto. No budući da nitko od njih nije mogao navesti neke logične razloge takvoj promjeni, velika većina ljudi još je dugo odbijala povjerovati.

Uvijek kasnije, razmišljajući racionalno o možebitnoj povezanosti neobičnog događaja u njegovom tunogojilištu te onog što je zatim uslijedilo, Vlado bi dolazio do zaključka da se radilo tek o čistoj slučajnosti, nekoj čudnoj i bizarnoj podudarnosti trenutka. Pa ipak, u najintimnijim se mislima Vlado pitao da li je moguće da je baš on nekako postao uistinu važan čovjek.

Danijel Gorupec, 2008


Back