(Priča je nastala nakon članka objavljenog u medijima da bi zvijezda Betelgeuse mogla eksplodirati kao supernova unutar svega 1000 godina..)

Živjeti u sjećanju

Jannet se sledila kad je ispod suknje osjetila nečiju ruku položenu na svoje bedro. Glavom joj proleti panična misao «Netko je pod stolom!». Trznula je unatrag uredsku stolicu na kojoj je sjedila i uprla pogled u svoje krilo – ništa. Dolje pod stolom nije bilo nikoga, ali ma koliko je to moralo biti fizički nemoguće jer je noge čvrsto stisnula i dalje je nepogrešivo osjećala kako muška ruka napreduje ravno u njezinu intimu.

Jednom rukom strgnula je glomazne slušalice koje je imala na ušima i bacila brzi pogled na kolegice i kolege koji su sjedili u blizini. Činilo se da nitko od njih nije primijetio njezinu paničnu reakciju. Ponovno se usredotočila na ono što se događalo pod njenom suknjom i s olakšanjem shvatila da se fantomska ruka napokon rasplinula. Ipak je bedra i dalje stiskala.

Sve skupa je bilo trajalo jedva četiri ili pet sekundi. Sada je samo sjedila osjećajući kako drhtavicu zamjenjuje seksualna toplina i širi se njenim tijelom. Bilo je ugodno zahvaljujući tome što nitko nije obraćao pažnju na nju. Kasnije te večeri Jannet je insistirala na seksu i gotovo silovala svog supruga Ricka. Upitnici u njegovim očima bili su nešto što je trebalo pamtiti.

*

Ako živiš na sjevernoj polutci našeg planeta, baci pogled na južni horizont noćnog zimskog neba. Susreti ćeš se oči u oči sa lovcem. Na lovčevom desnom ramenu crvena je zvijezda.

O moćni Betelgeuse, alfo Oriona. Vrijeme je došlo da uzmeš svoj krvavi danak.

Godina 2012. bila je godina u kojoj je Jannet navršila dvadeset i dvije. Te godine upoznala je Ricka s kojim će se kasnije vjenčati i imati dijete. Jannet se je Ricku dala prilično lako. Odmah je osjetila da je on poseban što su, a voljela se Jannet tada zabavljati takvim mislima, nedvojbeno potvrđivali čak i nebeski znakovi.

Jer godina 2012. bila je posebna po još nečem. Betelgeuse se bio potpuno raspomamio. Nekad crvenkasta prijateljska zvijezda sa Orionovog desnog ramena premetnula se u pravu paklenu zvijer. Bacila je u sužanjsto Mjesec i pojela zvijezde, a svojim se sjajem drznula prkositi i samom Suncu. Supernova Betelgeuse čitavih je devet mjeseci bila drugi najsjajniji objekt na nebu pa ju je Jannet, onako mlada, izabrala za svoju i Rickovu sretnu zvijezdu.

Rick ju je prvi puta uzeo jedne večeri u rano proljeće te 2012. godine. Zezali su se i hrvali na kauču kada je osjetila ruku na bedru ispod svoje suknje. Ruka je brzo i sigurno napredovala do svog cilja i Jannet nije mogla drugo nego se podati tamo na kauču pod blistavim Betelgeuseom koji je virio kroz prozor. Još godinama kasnije u Jannet su se mogle razbuktati strasti kada bi u sjećanje prizvala taj trenutak, ali postupno je i tome došao kraj i sada to prisjećanje više nije donosilo snažnije emocionalno uzbuđenje. Istina, ona i Rick su se još voljeli, ali u ovih sedamnaest godina njihova strast je izblijedila baš kao što je i sam Betelgeuse izblijedio i izgubio se u tami hladnog svemira

Jannet sada ima trideset i devet. Nakon što se zadnju godinu bila uglavnom dosađivala po kući dok je Rick radio, a njihov petnaestogodišnji sin glasno zahtijevao manje njihove pažnje i više slobode, odlučila se prvi puta u životu stvarno zaposliti. Rick se tome nije previše protivio. Na njezinu veliku radost dobila je posao upravo ondje gdje se i nadala – samo tri bloka dalje na Institutu za audio istraživanja. Pomoćne poslove dakako, ali ipak je osjećala da je postala dijelom ekipe koja radi nešto zaista važno.

*

Radioteleskopima su je muzli iz svemirskog etera, a zatim je digitalnim računalima opet i opet filtrirali i pročišćavali iz snažnog radio šuma Betelgeuseovih ostataka. U samom svome početku poruka se bila nekoliko puta prekidala pa ponovno nastavljala nestalnom snagom kao da onaj koji je šalje ima zamjetne tehničke teškoće. No sada je već neko vrijeme bila stabilna. Ciklus za ciklusom poruka se stalno dopunjavala.

Bio je početak godine 2029. kada je svijetom eksplodirala vijest o primitku poruke uzrokujući euforiju u znanstvenoj zajednici i miješane osjećaje među laicima. Mediji su joj spontano nadjenuli ime «Glas sa Betelgeusea» i to je ime ostalo u upotrebi čak i nakon što je, samo mjesec dana kasnije, netko domišljato izračunao stvaran položaj odašiljača – tamo se iza Betelgeusea, od njega udaljena nepunih deset svjetlosnih godina, a ako se gleda dovoljno snažnim teleskopom tek djelić lučnog stupnja zapadnije, nalazila žuta zvjezdica broj #2321.

Sada je već bilo jasno da je sam Betelgeuse morao imati svoje pandže u svemu tome jer tko god da se nalazio ondje svoju je poruku počeo emitirati nepunih godinu dana prije nego će pakleni mjehur zračenja sa supernove poljubiti zvijezdu #2321. Tada će, vjerovalo se, emisija poruke jednom zauvijek prestati. A u stvari se čitav taj scenario odigrao prije kakvih četeristo godina - znanstvenici na Zemlji samo su još, poput lešinara, čekali da im i svjetlost donese konačnu potvrdu te njihove teorije.

U međuvremenu zahuktavao se rad na dešifriranju poruke. Za sada se samo nagađalo što bi poruka mogla predstavljati. Možda poziv u pomoć? Bio bi to potez očajnika jer pomoći im nitko nije mogao. No mnogo toga se moglo doznati i bez ulaženja u sam sadržaj poruke. Mjereći stabilnost frekvencije i amplitude signala moglo se zaključiti da su im iskustva sa radiom tek u začetku. S druge strane, snaga kojom su sada emitirali bila je višestruko veća nego ukupna snaga svih zemaljskih odašiljača zajedno, a i dalje je rasla... mora da im je istinski bilo stalo da netko čuje ono što su imali reći.

Nekako u to vrijeme se i Jannet zaposlila u Institutu za audio istraživanja.

*

Glas sa Betelgeusea donio je Institutu posao iz snova što se odmah odrazilo i u podebljanom proračunu. Jannet su objasnili da se poruka sastoji načelno od dva dijela. Tri četvrtine poruke predstavljali su podaci strukturirani poput teksta. Trebalo ih je jednostavno pročitati i na tome su već radile mnoge ekipe širom svijeta. Ostatak je poruke bio tajnovitiji. Izgledao je kao zapis valnog oblika. Ali valnog oblika čega? Ovdje u Institutu su odabrali da gledaju na to kao na valni oblik zvuka. Od milja su to nazvali Melodija iako dobiveni zvuk, na koji god način ga interpretirali, nije zvučao osobito melodično.

Ako bi se gledalo izdvojeno, Jannet je imala prilično dosadan posao. Satima bi slušala zvučne sekvence i obrađivala ih unaprijed određenim metodama kako su joj bili pokazali.

Onda je jednog dana prvi puta doživjela ono što će kasnije postati poznato kao inducirano proživljavanje sjećanja. Ponovno je bila proživjela onaj trenutak kad je osjetila Rickovu ruku dolje među svojim, tada još djevojačkim bedrima. Iskustvo je bilo tako realno i snažno da ga u prvih desetak sekundi niti nije prepoznala kao svoje vlastito sjećanje.

Ali nije stalo samo na tome. Dva dana kasnije ponovo se jedan sasvim drugi komadić njenog života odigrao pred Jannet u svoj svojoj realnosti. A slično i dan nakon toga. Iskustva su zaredala i doživljavala bi ih i nekoliko puta dnevno. Ubrzo je shvatila da se događaju samo dok sluša Melodiju iz poruke. Ta veza između poruke iz svemira i njezinog ponovnog proživljavanja vlastitog života ju je fascinirala. Posebno zbog činjenice da je Betelgeuse imao prste i u jednom i u drugom.

Jannet je dobro shvaćala da Melodija nije imala nikakve veze sa samim sjećanjima. Melodija ih nije činila detaljnijima. Ono što je Melodija radila bilo je brisanje granica između stvarnosti i sjećanja, a to je kao posljedicu imalo nešto što je Jannet po svojoj prirodi smatrala vrlo dragocjenim – ponovno proživljavanje snažnih, izvornih emocija. Možda postoje i droge koje bi mogle uraditi slično, Jannet to nije znala, ali nije vjerovala da bi ikoja droga bila u tome tako efikasna i čista kao što je to bila Melodija.

Sve to vrijeme Jannet je bila uvjerena da je ono što joj se događa dok sluša Melodiju njezina privatna stvar, njena mala tajna koja se tiče jedino nje same. A onda je jednom slučajno uhvatila zbunjeni pogled kolegice preko puta i odmah znala što je na stvari. Kolegicu je razotkrila reakcija njezinog vlastitog tijela. Još isti dan Jannet je razgovarala sa njom, pritom i sama iznenađena vlastitom smjelošću.

Nekoliko dana kasnije u Institutu je održan službeni sastanak. Analizirani su rezultati interne ankete o utjecaju «Melodije» na pojačano emocionalno doživljavanje proživljenog iskustva sa svrhom da se napokon raščiste glasine koje su u zadnje vrijeme jačale među zaposlenicima. A kada je sastanak završio bilo je jasno da su glasine stvarnost. Mnogo ljudi, a posebno oni čiji je posao bio takve prirode da su često bili izloženi djelovanju Melodije, opisali takva iskustva. Doduše u svemu tome se izgubilo značenje koje je jedna nova zaposlenica imala u razotkrivanju tog fenomena. Ipak, intimno svom srcu Jannet je ponosno zasluge pripisala sebi.

Melodija je sad bila dostupna javnosti. Poklon sa zvijezda. Jednom dok se ujutro oblačila nakon što su vodili ljubav Rick joj je priznao da mu je njezino ponašanje zadnjih dana znalo biti vrlo zagonetno pa je čak i pomišljao da se na poslu spetljala sa nekim novim tipom. Jannet se to učinilo zgodnim pa mu je iznenada uzela ruku, uvela je pod svoju suknju i snažno pritisnula na bedro nakon čega su vodili ljubav još jednom. A to im se nije bilo dogodilo već dugo, predugo vremena.

*

Za jednu ne-tehničku civilizaciju gradnja mreže odašiljača sposobne za emitiranje tolikom snagom predstavljala je kolosalan napor i gotovo samouništavajuće troškove. A samo jedan razlog može objasniti takvu rastrošnost... u jednom trenutku shvatili su kakvu im sudbinu kroji obližnja zvijezda. Ako su poznavali religiju možda nam u poruci otkriju da li su zvijezdu Betelgeuse, tu crvenu zvijezdu koja je oduvijek dominirala njihovim noćnim nebom, slavili kao okrutnog ili možda, ironično, kao dobroga Boga.

Rad na dešifriranju poruke tekao je razočaravajuće sporo, ali nije tapkao na mjestu. Za sada se znalo dovoljno tek da se može sa priličnom sigurnošću tvrditi da poruka nije tehničkog sadržaja. Vjerojatnije je bilo da je poruka nešto poput romana – roman o jednoj civilizaciji. I to civilizaciji koja je mnogo manje polagala na razvoj tehnike od ove koju imamo mi na Zemlji, ali zato, barem sudeći po složenosti jezika kojim je poruka pisana, civilizaciji dubokoj u društvenim dosezima.

A tu je bila i Melodija. Kada jednom budemo u stanju čitati roman koji su nam poslali upravo će se Melodija pobrinuti da njegove stranice stvarno ožive pred našim očima, a pisci romana će, barem na neki pjesnički način, ponovo ustati od mrtvih.

Da, Melodija je dizala najviše prašine. Kako radi ono što radi? Zašto njihov dizajn radi na našim umovima? Zar je poruka namijenjena upravo nama Zemljanima? Bilo je to plodno tlo za razne nove teorije i para-teorije.

*

Jannet je svako jutro dolazila na posao u Institut za audio istraživanja u kojem se sada rad koncentrirao na Melodiju i njezino djelovanje na ljudski mozak. Uz to privatno se zanimala i preko medija promatrala kako Melodija, kao novi fenomen, djeluje na ukupno ljudsko društvo.

Ali niti Jannet nije mogla samo romantično prihvatiti činjenicu da tamo ima netko tko može izmisliti stvar koju će radiovalovima poslati na put od četiristo godina, a onda će ta stvar kada napokon stigne ovdje na svoje nepoznato odredište, učiniti, kao nekom čarolijom, da se ona ponovno zaljubi u svog supruga. Zaboga, pa oni nisu niti mogli znati da mi imamo uši kojima možemo slušati tu njihovu Melodiju. Zato je sa zanimanjem pratila sve što se pojavljivalo o tom pitanju.

Jannet nije bila ni glupa ni naivna žena i znala je razdvojiti smisleno od besmislica. Na kraju krajeva, ljudski um za nas je još uvijek nepoznanica. Možda su pravila za gradnju razumne svijesti izrazito kruta pa svako razumno biće u svemiru ima um građen na isti način u kojem jednaki stimulans kada jednom uđe u um izaziva jednake reakcije bez obzira od kakve materije je mozak i bez obzira na to koja osjetila to biće posjeduje. A upravo smo mi, a ne oni, odabrali način na koji ćemo njihove valne oblike unijeti u svoj um. Odabrali smo zvuk, ali i da uši nismo imali već bismo našli neko drugo pogodno osjetilo. Tako je o tome razmišljala Jannet i pri tome odlučno odbacivala sve daljnje analogije sa trojanskim konjem.

Jedne večeri pred sam kraj godine 2029. dok se spremala na odlazak kući, netko je upao u ured i rekao «jeste li čuli... prestalo je!». Naravno, mislio je na poruku – na Glas sa Betelgeusea. Bilo je upravo kao što su astronomi izračunali – manje od godine dana prije nego udarni val svjetlosti sa Betelgeusea prekine svaku emisiju.

Kada je te večeri stigla kući nije odmah ušla unutra nego je usprkos hladnoći zastala u dvorištu. Pogledom je potražila krnji, ali još uvijek veličanstveni Orion. Zagledala se u mjesto na kojem je znala da se nalazi nevidljivi Betelgeuse i razmišljala o onome što se tamo dogodilo prije četiristo godina. «Učinio si to – pobio si ih sve» pomislila je. Možda se sve do sada nadala da bi moglo ispasti drugačije.

Zamislila je jedan planet pun straha, ali i hrabrosti i odlučnosti da se spasi makar i djelić onog što je postojalo. Suza joj je kliznula niz obraz i Jannet shvati da je to prvi puta da stvarno osjeća iskrenu tugu zbog njihove sudbine. Štoviše, nije znala niti za jednu drugu suzu proplakanu za njih na ovom planetu. Ali i to će se promijeniti – poruka i Melodija će se pobrinuti za to.

Rick je izašao i zagrlio je «Uđi Jannet, smrznut ćeš se ovdje vani.»

*

O moćni Betelgeuse, alfo Oriona. Brojiš? Prema nuli.

Ako živiš na sjevernoj polutci našeg planeta, baci pogled na južni horizont noćnog zimskog neba. Susreti ćeš se oči u oči sa lovcem. Na lovčevom desnom ramenu crvena je zvijezda.

Danijel Gorupec, 2005


Back